Profesori Filološkog fakulteta u Banjaluci o Branku Miljkoviću: Pjesmom razgorio plamen mišljenja

Kazao je to za “Glas Srpske” profesor Filološkog fakulteta Univerziteta u Banjaluci Ranko Popović govoreći o pjesniku Branku Miljkoviću koji je preminuo na današnji dan prije 60 godina, a čija tragična smrt je potresla književni i kulturni svijet tadašnje Jugoslavije. Prema službenoj verziji Sekretarijata unutrašnjih poslova Zagreba stoji da je pjesnik izvršio samoubistvo, a njegovi roditelji i brat u tu mogućnost nikada nisu povjerovali. Neki Miljkovićevi prijatelji, naročito Tanasije Mladenović, bili su uvjereni da je posrijedi bilo političko ubistvo. Tome u prilog govorile su činjenice da je grana na kojoj je nađen bila neprirodno tanka i niska, a on je zatečen u gotovo klečećem položaju. Isljednikov nalaz o smrti bio je prilično sveden, istraga je završena brzo, bez traženja svjedoka i bez ozbiljnog ispitivanja.

Popović je objasnio da je Miljković sa oreolom tragične smrti, u srpskoj književnosti postao povlašćena činjenica i čitav jedan mit, baš kao što su to u ruskoj književnosti postali Jesenjin, Majakovski ili Cvetajeva.

- Mitu zvanom Miljković krila su, svojom autentičnom energijom, davale generacije mladih pjesnika i ljubitelja poezije i zato je on još svjež, mlad i moćan. Šta je bio uzrok pjesnikove smrti, da li je tu posrijedi ubistvo ili samoubistvo, da li je razlog bila žena ili “prejaka reč”, to je, kako godine odmiču, sve manje važno - kazao je Popović i dodao da je bitno da taj pjesnički mit pretrajava, svakim danom sve više, u prostorima izvan zemaljskih razloga i uzroka.

Objasnio je da je pjesnik koji je od riječi stvorio apsolut, pred svoj kraj zavapio za vremenom, koje se strašno ubrzano odmotavalo, ostavljajući ga bez razloga za pjesmu, ali i život: “Više mi nisu potrebne reči, treba mi vreme; Vreme je da sunce kaže koliko je sati; Vreme je da cvet progovori, a usta zaneme; Ko loše živi zar može jasno zapevati!”.

- U njegovoj smrti bilo je i lične tragike, neke metafizičke studeni o kojoj je uoči svog kraja pisao prijatelju Petru Džadžiću, ali je izvjesno bilo i tragike vremena koje je živio, koje je moralo pritiskati i sputavati misleće biće s povremenim eruptivnim izlivima emocija, kakav je on bio - naveo je Popović.

Prema njegovim riječima Miljković, iako je zamakao mlad, upamćen je kao korifej jedne darovite generacije pjesnika i priznati čelnik škole neosimbolista.

- Stvorio je sopstveni i lako prepoznatljivi pjesnički jezik, ostvaren u strogoj, izrazito zahtjevnoj formi. U pogledu umijeća versifikacije stao je rame uz rame s najvećim majstorima srpskog stiha kakvi su Rakić i Dučić. Niko nakon Njegoša i Laze Kostića nije kao Miljković tako silovito razgorio u svojoj pjesmi plamen mišljenja, ukrštajući plodno drevna antička učenja o praelementima sa modernom filosofijom bića i egzistencije - ispričao je Popović.

Dodao je da je Miljković jedan od onih koji su se s najviše unutrašnjeg osjećaja umjetnički vezivali za naše drevno usmeno nasljeđe.

- Stvaralački okrenut tradiciji, istovremeno je vjerovao da je i Ajnštajna, sa njegovom teorijom relativiteta, moguće prepjevati. Jedinstven je i neponovljiv po onome što je on zvao “patetikom uma”, tom visokom poetskom idealu u kome se jezički spliću plamen heraklitovske vatre i studen sveproždiruće vaseljenske praznine. Taj visoki imperativ njegovog razumijevanja i osjećanja poezije najcjelovitije, a najkraće je izražen u naslovu njegove najbolje pjesničke knjige “Vatra i ništa”- objasnio je Popović.

Viši asistent na Filološkom fakultetu Andreja Marić za “Glas Srpske” je naglasila da je Miljkovićev uticaj na naredne pjesničke generacije odredilo to što je njegova pojava bila nalik na književnu eksploziju.

- Za njega je poezija autonomna i nezavisna od realnosti i ona nije imenovanje stvari koje nas okružuju, nego stvaranje. Nedavno, povodom šezdesete godišnjice pjesnikove smrti, pokrenuta je i internet-stranica “Branko Miljković, princ pesnika”, koju uređuju članovi njegove porodice, a koja donosi Miljkovićevu poeziju, životopis iz ugla članova porodice, prijatelja i drugih pjesnika - rekla je Marićeva.

Jedna od njegovih najljepših pjesama je “Uzalud je budim”, a Marićeva je objasnila da je Miljković za nju rekao da je njegova pjesma nad pjesmama te da ne zna da li će ikada napisati ljepšu.

- Tema smrti u Miljkovićevim stihovima prisutna je još od ranih đačkih stihova, a poznata je i priča da je u Nišu, kao gimnazijalac, vidio fotografiju umrle djevojke, koja je bila svojevrsna inspiracija za zbirku “Uzalud je budim” i naslovnu pjesmu. Osjećanje i iskustvo smrti snažno je obilježilo Miljkovićev život i njegovu poeziju, a stihovi zbirke “Uzalud je budim” smrt potvrđuju kao jedinu izvjesnu realnost - zaključila je Marićeva i dodala da je on snagom pjesničke riječi uspio da pobijedi smrt, kao svoju veliku poetsku opsesiju, ali kao i tragičnu sudbinu.

“Ubi me prejaka reč”

Marićeva je istakla da je Branko Miljković u jednom intervjuu rekao da je rado birao prejake riječi, kadre da iz sebe ponovo stvore čitav rječnik.

- Takva je, na primjer, riječ vatra, jer se iz nje razvija riječ ptica, i to ona žar-ptica, feniks, koja sama sebe stvara iz pepela. Vatra je za Miljkovića izuzetno višeznačna riječ. Vatra je u stanju da ukroti neukrotivu riječ iz zbirke “Uzalud je budim”- riječ smrt - kazala je Marićeva.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.