Nikola Pejaković: Naša Krivica se zove Grijeh

Svaki tekst, tokom rada na predstavi, postaje privremeno vlasništvo reditelja. Taj nepisani sporazum između pisca i reditelja, bez obzira na to šta će reći jedni ili drugi, mora da postoji, jer reditelji pronalaze neke nove vrijednosti komada, nove tačke oslonca predstave, koje drugi u njoj ne vide i moraju, ponekad, da mijenjaju strukturu komada, njegov sadržaj i fokus.

Rekao je ovo u intervjuu za “Glas Srpske” reditelj, glumac i scenarista Nikola Kolja Pejaković, čiju umjetničku pažnju okupira režija predstave “Krivica” po tekstu Nebojše Romčevića.

- Odnos pisca i reditelja je aktivan i sukoban, na trenutke izgleda kao da reditelj ruši, ruinira tekst, ali sve je to neophodno u tom procesu stvaranja novog djela, nove materije. Jer književnost nije pozorište - rekao je Pejaković.

* GLAS: Na koji način ste Vi doživjeli ovu priču i koja je, po Vašem mišljenju, najveća vrijednost ovog komada?

PEJAKOVIĆ: Ono što gledate u pozorištu nije Romčevićeva “Krivica”. Romčevićevu “Krivicu” možete pročitati, ali ne i gledati. Naša Krivica se zove Grijeh. Mi smo Romčevićevu krivicu preimenovali u grijeh i dali joj težinu smrtnog grijeha, neoprostivog čina, odnosno, čina za čiji oprost i zaborav nije dovoljna kozmetička promjena, grijeh je nešto što ostaje u ljudima, ukoliko se suštinski, iskreno i potpuno ne zaliječi. Grijeh je aktivan, živ, on generiše nove probleme, nove grijehe i uvodi čovjeka u beskonačni niz padova.

* GLAS: Da li je Romčević bio u pravu kada je rekao da je “samooptuživanje naš mentalitetski specijalitet”? Na koji način je tu priču iznio ansambl Narodnog pozorišta Republike Srpske?

PEJAKOVIĆ: Mi još radimo predstavu i kako ćemo je uraditi, kako će je iznijeti moji glumci, vidjećemo. Naše je da radimo iz stomaka, da odgovorno prilazimo poslu i budemo svjesni da publika mora da dobije nešto što je plod iskrenog i žestokog rada, a ne neka intelektualna podvala ili umjetnički trik. Priča koju priča Romčević nije do kraja i u potpunosti i naša priča. Tekst je, za reditelja, uvijek samo povod, jedno od sredstava da napravi predstavu. Odavno je u pozorištu, istorijski gledano, pisac zamijenjen rediteljem, a tekst - idejom, konceptom. Ta dominacija književnosti u pozorištu je opstala zahvaljujući činjenici da, kada neko predloži neki tekst, uprava pozorišta, na neki način zna šta će da vidi i čemu da se nada, ali, u stvarnom životu, nema nikakve garancije. Reditelj je srce i duša pozorišta, u to se možete uvjeriti i kada pogledate kako je organizovan rad u teatru. Reditelj je vođa parade, on je glavni i odgovorni za sve i svakog i komanduje svakim djelićem aparata koji se zove pozorište.

* GLAS: Da li su sporadični konkursi za izbor najboljeg dramskog teksta dovoljan vjetar u leđa dramskim piscima iz Republike Srpske? Na koji način, po Vama, probuditi i njegovati tu oblast u RS?

PEJAKOVIĆ: Pisci ne pišu na taj vjetar, taj konkursni vjetar nije gorivo koje pisac koristi, odnosno, ne bi trebalo da koristi, bez obzira na to da li je u pitanju dramski pisac, pjesnik, romansijer, pisac kratkih priča, basnopisac... Taj, koji uzme da nešto napiše jer je, dok je čitao smrtovnice, naletio na uokvireni oglas za konkurs, ne bi trebalo, vjerovatno, ni da piše (mada, kad malo bolje razmislim, čovjek treba da piše kako god, kad god i koji god razlog da nađe). Oni koji pišu konkurse treba da shvate kao korak ka njima, kao pruženu ruku, kao znak da ljudi misle na njih i nude saradnju. Da bi se promijenila opšta klima u kulturi, u društvu, neophodan je čovjek sa željom i energijom da nešto promijeni, da poboljša. Potreban je čovjek sa vizijom, čovjek sa potrebnim znanjem, spreman čovjek. U našoj kulturi, u našim ministarstvima, takvih ljudi je malo ili ih uopšte nema. Za promjenu u kulturi, na ratištu, u firmi, u preduzeću, u porodici, potrebna je ličnost, a ne - činovnik. Potreban je stručnjak, a ne kolac sa diplomom. Potrebna je hrabrost, a ne podlost. Potrebna je snalažljivost, a ne lukavost. Znate li vi, eto, koji pratite kulturna dešavanja, takve ljude? Eto, recite koji su, predložite, tražite da oni preuzmu kormilo, ako ih znate i ako ih, uopšte, ima oko nas.

* GLAS: Gdje je, prema Vašem mišljenju, mjesto kinematografije Republike Srpske, s obzirom na mala ulaganja u ovu oblast umjetnosti?

PEJAKOVIĆ: Kinematografija Republike Srpske ne postoji. Postoje želje i ambicije, postoji i potreba za autonomnom, autohtonom, jakom i stabilnom kinematografijom RS, ali, to su, za sada, samo želje i planovi. Međutim, ako se ona oformi, ako se napravi Filmski centar Republike Srpske, koji će voditi ljudi koji znaju posao (možete vi da napravite i nuklearni centar RS, pa ćemo, ako postavite neznalice da to vode, svi se ozračiti i potrovati a ne okoristiti nuklearnom tehnologijom), i ako, u tim okolnostima, filmska produkcija RS ojača, mjesto takve kinematografije, njena važnost, biće u rangu sa Ministarstvom finansija ili privrede. Pare nemaju veze s tim. I ovo što je do sada izdvojeno za film, previše je. Film nije igra, država nije krava muzara i ona mora racionalno i odgovorno da troši novac. Interesi ove zemlje su na prvom mjestu. Mislim da je film, kultura uopšte, na prvoj liniji borbe za Republiku Srpsku, tu treba da stavljamo najjače kadrove, najsposobnije ljude i ličnosti koji imaju ime, iskustvo i - autoritet. Ali, izgleda, džaba ja sve ovo pričam i vi me džaba sve ovo pitate.

Dramski tekstovi

* GLAS: Koliko ima dramskih tekstova autora iz Republike Srpske i kakav je njihov kvalitet?

PEJAKOVIĆ: Pa, pojavi se, tu i tamo, neki tekst, ljudi pišu. Neki se i igraju na našoj sceni, ali i na scenama u Beogradu. Ima nekog života, nekog dešavanja ali, vjerovatno ste i vi svjesni, mnoge stvari utiču na domete, na ozbiljnost, na predanost i, konačno, na sudbinu dramskog pisca i njegovog djela.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.