Milanka Blagojević, književnica, za “Glas Srpske”: Istina je luksuz koji nosi žrtvu i posljedice

Milanka Mitrić
Milanka Blagojević, književnica, za “Glas Srpske”: Istina je luksuz koji nosi žrtvu i posljedice

Književnost je agens ličnog razvoja za svakog ko je konzumira. Čitalačko iskustvo je ponekad značajno koliko i faktičko i omogućava čitaocu proširenje, produbljenje i izoštravanje percepcije života i svijeta.

Ispričala je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” književnica Milanka Blagojević, čija će zbirka “Nervus vagus i druge priče”, objavljena u izdanju “Imprimatura”, u utorak od 20 časova biti promovisana ispred Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske.

- Naravno, nije sve što je napisano istina i nisu sve knjige dostojne toga da budu vodiči ili pomagala u sagledavanju stvarnosti. Pisca treba birati kao i prijatelja i treba voljeti sebe i pažljivo birati šta unosimo u sebe, bilo da je u pitanju hrana ili književnost. S obzirom na to da sam majka troje djece, pobornik sam čitanja od najranijeg životnog doba - dodaje ona.

GLAS: Kako je nastajala zbirka i šta biste rekli da je razlikuje od prethodne zbirke “Mandarinske patke”?

BLAGOJEVIĆ: Zbirka “Nervus vagus i druge priče” nastajala je u posljednje dvije godine, dakle otprilike od objavljivanja prve zbirke “Mandarinske patke” pa do prije nekoliko mjeseci, kada sam rukopis predala svom izdavaču Borisu Maksimoviću, direktoru izdavačke kuće “Imprimatur”. Nastajala je usput, između svakodnevnih obaveza, inspirisana svakodnevicom, realnim životom, ali prožeta je fikcijom i umjetničkom imaginacijom. Za razliku od prve, ova zbirka obiluje slobodnijim i oštrijim izrazom, ali stil je ostao isti.

GLAS: Zbirka je podijeljena na cjeline “Pretis lonac”, “Nervus vagus” i “Pisma”, koje na svoj način progovaraju o svakodnevici. Šta je glavna nit koja ih spaja?

BLAGOJEVIĆ: Urednica knjige Tanja Stupar Trifunović i ja trudile smo se da u zbirci zadržimo one priče koje su stilski povezane, tako da zbirka bude konceptualno organizovana. Nit koja povezuje cjeline, naratore i situacije u kojima se nalaze je realnost i život koji neminovno nameće teme dominantne u pričama. Likovi iz mojih priča se boje smrti, starosti, pate zbog ljubavi, guši ih rutina i svakodnevica, suočeni su sa nemaštinom, ratnim traumama i sl. 

GLAS: Jesmo li narod koji je navikao da ćuti i često sraste sa svojom tišinom? Zbog čega je to tako, prema Vašem mišljenju?

BLAGOJEVIĆ: Jesmo, apsolutno jesmo narod koji je navikao da ćuti. I kao individue i kao društvo. Uzrok je antropološki, istorijski, a leži i u strahu i razočaranju kao trajnom stanju našeg čovjeka. Ćutimo i sklanjamo se. Istina je često pogubna i kažnjiva. Iznošenje istine je luksuz i nosi određenu žrtvu i ozbiljne posljedice po onog ko traga za njom. Ćutimo na poslu, u društvu, u kući, često se ide linijom manjeg otpora. Od običnog čovjeka svakodnevice nije opravdano očekivati da bude heroj, nekakav Prometej istine. On je opterećen obavezama da štiti svoj mikrokosmos i servisira svakodnevne obaveze. Ovo nije boljka samo srpskog naroda već cjelokupnog savremenog svijeta. Obični čovjek ide linijom manjeg otpora, izbjegava da štrči i drži se grupe, ali i to ima svoju cijenu. Da parafraziram Krležu: U gomili je toplo, ali smrdi.

GLAS: Kako gledate na trenutnu situaciju i kako on djeluje na književnost (bilo da je u pitanju izdavaštvo ili samo  stvaranje)?

BLAGOJEVIĆ: Umjetnost diše na škrge, ali je svakako i vrlo vitalan organizam koji uvijek preživljava sve moguće udare i katastrofe. Pandemija je veliki udarac na sve sfere života, pa i na književnost. Kultura nije nikakav ukras koji može, a i ne mora da postoji. Kultura je vitalni krvotok jednog društva. Ona je način i mjesto kreiranja svijesti. I u pandemiji, ali i u normalnim uslovima kulturi je neophodna veća podrška u svakom smislu. Ovo je kompleksan problem koji zahtijeva dublju elaboraciju, ali ukratko, književnost i kultura uopšte ne smiju samo da se podrazumijevaju. Književnici, izdavači i svi ostali poslenici kulture su živi ljudi od krvi i mesa i treba da dobiju konkretnu podršku i mjesto koje zaslužuju.

GLAS: Umijemo li i na sve ovo da se naviknemo?

BLAGOJEVIĆ: Htjeli ili ne htjeli, moramo se naviknuti na nove okolnosti u kojima živimo i radimo. Moramo pronalaziti neke nove načine. U suštini, u ovakvim okolnostima živimo i dišemo polovično, koliko maska koju nosimo to dozvoljava. Sigurno će svi osjetiti posljedice i već sada osjećamo. Ali naš genetski kod je navikao i na gore i sa ovim ćemo se suočiti.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana