Mihaela Šumić, pjesnikinja za, “Glas Srpske”: Predrasude otklanjamo suočavanjem

Ilijana Božić
Mihaela Šumić, pjesnikinja za, “Glas Srpske”: Predrasude otklanjamo suočavanjem

Suština bića je ukorijenjena u iskustvu i doživljaju svijeta. Ljudi koji pišu imaju više svjetova koje mogu da dožive pa sve što pišemo, koliko god imalo direktnu poveznicu sa našim životima ili ne, dio je nas.

Kazala je to u razgovoru za “Glas Srpske” pjesnikinja Mihaela Šumić, dobitnica nagrade “Čučkova knjiga”, koja joj je dodijeljena za prvenac - zbirku pjesama “Nekoliko sitnih uboda”.

- Koliko se možemo ogoliti riječima zavisi od toga koliko smo samosvjesni i jesmo li hrabri da preispitujemo sebe - dodala je ona.

GLAS: Šta za Vas predstavlja priznanje “Čučkova knjiga” i kako posmatrate književne nagrade, koliko su one bitne stvaraocima?

ŠUMIĆ: To je čast iz dva razloga. Jedan je sam pisac u čiji pomen se nagrada dodjeljuje, koji je bio odličan i nedovoljno pročitan, a drugi su nagrađeni autori poput Predraga Bojića, Milanke Blagojević i Milke Kolundžić. Nagrada nosi priznanje za rad, govori da ste na dobrom putu, da nije sve što radite i za što se trudite uzalud i da su i drugi svjesni toga. Time ono što radite dobija smisao i podsticaj koji vas “gura” naprijed. Nagrada nosi težinu i odgovornost, a od pojedinca zavisi kako će ih interpretirati i inkorporirati u svom daljem radu.

GLAS: Naslov zbirke “Nekoliko sitnih uboda” inspirisan je istoimenom slikom Fride Kalo. Koliko je danas važno govoriti o nasilju? Smatrate li da će Vaše priče o tome poboljšati stanje?

 ŠUMIĆ: Koliko god bilo teško priznati, nasilje je neizbježan dio života. Ljudi i životinje su nasilna bića pa i sama priroda je ponekad nasilna, ali način na koji ćemo doživjeti nasilje zavisi od konteksta i situacija u kojoj nastaje. Nasilje je često instinktivno, iako ni tad nije etički opravdano, bar iza njega stoji viši razlog kao što je borba za preživljavanje. Mene brine nasilje s predumišljajem, a ono se javlja samo kod ljudi. Kod nas se govori kako nasilje rađa nasilje, a sudeći po tom koliko dugo ljudi postoje, sa njima je i ono evoluiralo. Nemoguće je iskorijeniti ga, ali ako dozvolimo sebi i drugima da o njemu pričamo, možda naučimo kako da prepoznamo sopstvene okidače, kako da nasilje prepoznamo u okolini i pokušamo da ga spriječimo i sankcionišemo.

GLAS: Stihovi pjesme “Mješanci i rovovi” kažu: “Nemoj da roviš po mom podrijetlu, Rekli su da imam previše miješane krvi. U mesu krijem narode koji se međusobno mrze”. Kako se danas nosimo sa pitanjem porijekla i sa predrasudama po tom pitanju?

ŠUMIĆ: Dio smo društva u kojem se kultura življenja svodi na porijeklo. Jezik kojim govorimo, nacija, politički orijentisano mišljenje pa negdje i škola u koju idemo ili ulica u kojoj živimo. Segregacija na osnovu porijekla još traje i svaki dan vidimo primjere diskriminacije, neumjesnih prozivki i patriotizma preobraženog u šovinizam. Uspješnije zemlje su ponosne na raznolikost svog stanovništva, a  kod nas je raznolikost nepoželjna stigma koje se svako malo pokušavamo riješiti. Svaki iole inteligentan čovjek, bez obzira na naciju, porijeklo ili politički stav predrasude može otkloniti suočavanjem. Kao što većina strahova nestane onog trenutka kad odlučimo da napustimo zonu komfora i suočimo se s onim što nas plaši, isto tako će i predrasude nestati onda kad budemo spremni da upoznamo drugog.

GLAS: Pjesme u zbirci govore o smrti i odrastanju. Kako da se borimo sa trenutkom kad nam život pokaže da nismo više djeca?

ŠUMIĆ: Bitna razlika između dječijeg i odraslog svijeta je u svakodnevnim obavezama, koje se u “odraslom svijetu” nagomilavaju, od posla do računa koje treba platiti. Kad shvatimo da smo zapali u začarani krug rutine i neprestanih briga o “odraslim stvarima” počne da nam fali bezbrižno dijete koje smo nekad bili. Između svih obaveza postoje oni trenuci slobode kad sebi možemo da dozvolimo da opet budemo djeca, bilo da je to gledanje crtanog filma ili preslušavanje pjesama koje smo slušali kad nam je bilo devet godina, skakanje po krevetu ili obilazak mjesta na koja smo nekad voljeli ići. Nikad sasvim ne prestajemo biti djeca, ali ako tako odlučimo, ta djeca će prestati biti mi, a onda će i ti trenuci slobode postati tmurni i izgubiće značenje.

GLAS: Pjesnikinje su skrajnute kroz istoriju. Kako je biti pjesnikinja u doba u kojem živimo?

ŠIMIĆ: Žene su skrajnute kroz svaku istoriju i ono što je možda najbolnije otkriće je to da je globalno društvo tek u posljednja dva stoljeća odlučilo ženama dati prostor i priznanje u javnosti. Do prije samo sto godina žene koje su željele da se obrazuju ili rade, nisu to mogle ili su često to morale da rade tajnosti. Danas je situacija drugačija i nova lica u književnosti, ali i drugim sferama umjetnosti su većinom žene. Nakon toliko godina ćutanja napokon pričamo o svemu o čemu nismo smjele nekad. Sve te neispričane priče još čekaju da budu ispričane i globalno društvo će, nadam se, još dugo čitati i slušati stare i nove ženske glasove, jer samo to bi i bilo pravedno.

Priče

GLAS: Pripremate li nešto novo?

ŠUMIĆ: Ovaj mjesec se u pretprodaji našla zbirka priča “Herbarij svete smrti” u izdanju “Imprimatura”. Pored toga imam gotovu zbirku poezije koja se nalazi u rukopisu, radim na drugoj i prevodim roman sjajne meksičke spisateljice Fernande Melćor.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana