Mihaela Šumić o novoj zbirci poezije “Imenik Laure Karvaljo”: Teško je dozvoliti poznatom bolu da prođe

Rekla je to u razgovoru za “Glas Srpske” književnica Mihaela Šumić govoreći o zbirci pjesama “Imenik Laure Karvaljo”, koja je novo izdanje “Imprimatura”.

- Dugo stagniramo i to nam je prihvatljivije od promjene koja nam je neophodna, nisam sigurna je li strah od promjene u duhu našeg naroda ili pak u duhu vremena, ali je tu - dodala je ona.

GLAS: Zašto ste ovoj zbirci poezije dali naziv “Imenik Laure Karvaljo”? Ko je Laura i o kakvom je imeniku riječ?

ŠUMIĆ: “Imenik Laure Karvaljo” sam počela da pišem nakon početka pandemije. Imala sam slobodnog vremena, a nisam imala kuda da idem zbog restrikcija, pa sam počela opsesivno čitati i na kraju sam u tom čitalačkom bunilu počela pisati. Kako su pjesme bile drugačije od onog što sam pisala do tada i bila sam zbunjena oko naslova, tako sam umjesto naslova stavila nasumična slova u nadi da ću smisliti nešto bolje. Nakon prvih šest pjesama koje su za naslov imale slova, počela sam razmišljati kako bih mogla da ih stavim u uvjerljiv kontekst i tako je taj skup postao imenik sa poetskim zabilješkama. Budući da su pjesme bile inspirisane latinoameričkim i portugalskim pjesnikinjama 20. vijeka, željela sam da ih premjestim u taj vremenski i prostorni kontekst. Tako je nastala Laura Karvaljo kao odbjegla vlasnica imenika, koji na pomalo neuobičajen način priča o njoj i ženama iz njenog života.

GLAS: U jednom dijelu knjige pišete: “Guraš me kroz iglu kojom zašivaš rupe svojih očekivanja. Ne postoji pravednik koji će zaustaviti preuranjena razočarenja.” Često nam kažu da je bolje da ništa ne očekujemo pa se nećemo ni razočarati, ali kakav je smisao života ako ostanemo bez očekivanja?

ŠUMIĆ: Očekivanja jesu bitan dio života jer pružaju neku vrstu nade, a to je ono što nas pokreće i na neki način tjera da budemo istrajni i uporni. S druge strane, međuljudski odnosi su kompleksni i ponekad završimo u odnosima u kojima neostvarena očekivanja od sebe i svog života počnemo projektovati na drugu osobu. Ovaj dio pjesme govori o tome kako nesvjesno drugima pokušavamo nadomjestiti ono što sebi nismo dozvolili, kako drugim ljudima pokušavamo “zakrpiti” praznine uzrokovane životnim razočarenjima, a svoja očekivanja “prebacimo” na njih u nadi da će ih oni ispuniti kad mi nismo mogli. Takvi odnosi su česti i sve te projekcije i dinamike odnosa koje zahtijevaju nečiju potpunu i nesebičnu predanost završavaju iznenadno i bolno.

GLAS: Takođe pišete: “Bolni su odlasci od naučenih ponavljanja.” Da li se zbog toga rijetko odlučujemo na promjene?

ŠUMIĆ: Svi se plašimo promjena jer one podrazumijevaju readaptaciju, posebno ako je riječ o nečemu sa čim živimo oduvijek. Pomisao na to da svoj dotadašnji život treba “strpati” u ladicu i da će promjena na koju smo se odlučili biti ključ kojim ćemo ladicu zaključati izaziva tjeskobu, jer ako nismo imali priliku da vidimo kako izgleda život nakon te promjene, sve što se desi biće nam nepoznato i nepouzdano. Zbog straha od te nepredvidljivosti često ostajemo u situacijama i odnosima koji su više destruktivni nego konstruktivni za nas i koji nas više emotivno i psihički prazne nego ispunjavaju, ali na njih smo navikli. Poznajemo ih, svaka bol uzrokovana njima je ista bol, uvijek boli na istom mjestu, sva razočarenja su ista, iz istih razloga i istih očekivanja i možda će nakon promjene bol biti manja, ali boljeće na drugom mjestu i možda je baš to mjesto najosjetljivije. Zbog toga se teško odlučujemo na promjene, makar one nekad bile jedini izlaz, teško je dozvoliti boli koju poznajemo da prođe, a zatim živjeti u iščekivanju one nepoznate.

GLAS: Koje su to teme o kojima, prema Vašem mišljenju, treba da glasno govorimo na pravi način?

ŠUMIĆ: Budući da smo društvo opterećeno ratom, a potom i društvenom transformacijom, vidljivo je da smo propustili neke ključne promjene u svijetu i tek sad ih vidimo u naznakama. Preispitivanje ukorijenjenih stavova, radnička prava, rad na poboljšanju prava žena, manjina, LGBT osoba kod nas se doživljavaju kao poželjne i trenutno aktuelne teme za uzimanje novca od donatora i s manjkom stvarne brige za gorenavedene grupe. S druge strane, te iste grupe su one koje trpe izlijevanje frustracije većine građana koji ne uspijevaju artikulisati i iskazati nezadovoljstvo pobunom ili borbom za promjene, pa su “jaki” samo u vrijeđanju još nemoćnijih i marginalizovanijih od sebe.

Prepoznavanje

GLAS: Koliko Vas je na stvaranje zbirke inspirisala hispanoamerička književnost?

ŠUMIĆ: Zbirka je nastala nakon “maratonskog” čitanja hispanoameričkih i portugalskih pjesnikinja, kao što su Margarita Paz Paredes, Rosario Kasteljanos, Amparo Davila, Mercedes de Akosta, Ana Danijel i Žudit Teišeira. Ne prestaje da me fascinira, u hispanoameričkoj, a i portugalskoj književnosti ta prirodna, iskonska strast koju autori uspijevaju inkorporirati u svoj rad. Sve je i psihodelično i logično, striktno, ali neobuzdano, kao da se iz svake rečenice ili stiha rađa veliki talas erosa. Nakon čitanja imate želju da živite, ispune vas melanholična nostalgija i pokretačka čežnja s kojom počinjete posmatrati sebe i svoj život. Željela sam da pišem poeziju koja će izazvati isti taj osjećaj prepoznavanja i čežnje kao i poezija navedenih autorki i mislim da sam to uspjela u “Imeniku Laure Karvaljo”.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.