Kolja Mićević za “Glas Srpske”: Pjesnici koji ne prevode rizikuju da napišu previše

Najlakše je praviti muzičke festivale jer svako svira i svako pjeva i muzičari vrlo dobro uspijevaju u svim oblastima, od one stare muzike pa do najmodernije. Banjaluka ima nekoliko tih festivala i povremenih okupljanja muzičara, ne toliko klasične muzike, ali to je po mom mišljenju manjkavost. Što se tiče pjesničkih festivala, potpuno je drugačije. Muzika je često kolektivna umjetnost, jer imamo orkestre i horove, a poezija je pojedinačna umjetnost.

Rekao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” književnik i prevodilac Kolja Mićević, koji je nedavno učestvovao na 4. Međunarodnim književnim susretima u Banjaluci. 

- Svaki pjesnik je orkestar za sebe. Zanimljivo je okupljati raznovrsne glasove. Tu i jezici dolaze do izražaja. U muzici nema jezika. To je velika razlika i u tome je i njihov učinak različit. Muzika djeluje na našu dušu i srce, a jezik djeluje na srce i na mozak. Jezici su prenosnici najvećih tajni. Sve počiva na jeziku. Pjesnički festivali su, takođe, brojni po Evropi. Ja sam animator jednog festivala u Francuskoj, u mjestu Set, rodnom mjestu Pola Valerija, na kojem već 20 godina organizujem dolazak pjesnika sa Balkana. 

Iz Banjaluke je već desetak pjesnika boravilo u Setu, to nije mala stvar, a o tome se malo zna. Odlazak i vraćanje sa znanjem je najbolji odnos sa svijetom. Ovo u Banjaluci je još vrlo mlad festival, ovo mu je bila tek četvrta godina. To je tek jedna biljčica koja proklijava, kazao je Mićević. 

Glas: Više od pola vijeka prevodite francusku poeziju. Kako, nakon toliko vremena, gledate na ono vječno pitanje o odnosu pjesništva i prevodilaštva? 

Mićević: Tako je. Prevodim od 1958. godine. Banjaluka je sve te godine imala mene kao prevodioca. U mladosti sam počeo da pišem poeziju. Nisam odmah počeo da prevodim, to je normalno. To se dogodilo kada sam na jednom času preveo pjesmu, spontano, sa francuskog u stihu. Profesorica je toliko bila oduševljena mojim prevodom, a ja i nisam, jer sam ponegdje možda malo i pomjerio smisao da bih postigao da to bude pjesnički. Ona me je pedagoški podržala. Mene je prevođenje uravnotežilo, jer sam shvatio šta mi dolazi od mojih imaginacija, a šta mi daju drugi pjesnici. Još sam tada, nakon gimnazije razjasnio sam sebi da treba više da prevodim, a manje da pišem. Pjesnici koji ne prevode, ili ne rade nešto još, rizikuju da napišu previše, a poznato je da su svi veliki pjesnici napisali jednu ili dvije značajne zbirke. Nikada se nisam plašio da mi je prevođenje neka opasnost da izgubim neko svoje ja, jer te opasnosti nema. 

Glas: Upoznati ste sa umjetnošću 21. vijeka. Gdje se po Vašem mišljenju nalazi ili krije prava umjetnost? 

Mićević: Pišem i muzikologiju koja je jedna velika oblast. Svako danas može makar da nađe pravu umjetnost. Internet nam ne dozvoljava da je proživljavamo, već samo da je konstatujemo. Pravi distancu od onoga koji posmatra. Umjetnost se nalazi na svakom dijelu zemaljske kugle, da više nema tih bitnih mjesta, kao što su Pariz i neki drugi gradovi. Prava umjetnost je čak uvijek pomalo izmicala tim centrima. I još jedna stvar - sada više nema legendarnih vremena ili će neki koji dođu nakon nas vidjeti da je i ovo naše vrijeme bilo legendarno, drugačije se stvari odvijaju. Danas se neke nove forme umjetnosti sa lakoćom primaju. Ranije nije bilo lako pomaći nešto. Sve zavisi od ideja u čovjeku, ideje su u čovjeku po prirodi stvari. Teško je govoriti o umjetnosti. Marina Abramović je velika pojava od svog početnog poteza kada je išla nožem između prstiju, pa do ovoga danas kada samo sjedi i gleda u čovjeka. Ali kod nje već možemo da sagledamo razvoj, forme i put. Ja sam više arhaičan, što se toga tiče.

Glas: Gdje postavljate granicu između arhaičnog i staromodnog?

Mićević: Arhaičan sam, ali to je možda zbog toga što sam se bavio tom starom poezijom. Ne mislim da je ta arhaičnost mene označila. Arhaičnim smatram nešto što ne stari. Kada kažem da je Dante arhaični pjesnik, on to jeste, jer njegove riječi ne liče na riječi njegovih savremenika. Kako to ostvariti, to je veliko pitanje. Arhaičnost nije staromodnost. Staromodnost bi bila oponašanje nečeg što je bilo, a arhaičnost je produženje nečeg što vrijedi. 

Glas: Na čemu trenutno radite? 

Mićević: Istorija muzike koju sada pišem i dovršavam je moj najveći poduhvat u životu, jer tu muziku proučavam od Biblije, od prvog kompozitora Juvala. Juval je četvrto koljeno Kainovo, od njega počinje sve što danas slušamo. Biblijske melodije i napjevi su kasnije u Evropi postali jako bitni. Juval je do sada bio veoma zanemaren. On sigurno nije prvi kompozitor, uvijek postoji neko prije, ali prvi je koji ima ime. Pokušavam da mi ništa ne promakne. Bavljenje prošlošću muzike je jedna Platonova pećina ispunjena čudima. Završna tačka tog 10. toma koji sada radim je Ljubica Marić, u njoj sam našao čvrst oslonac. Tu ima nevjerovatnih muzičara i otkrića. Jedan od njih je Mundog. On je na neki način sam sebe skrajnuo, ali nije bio nepoznat, ali činjenica je da nikada nije predstavljen kako treba. On se smatra jednim od najvjernijih nastavljača Bahove muzike. 

Mocart kao opsesija

Glas: Među Vašim knjigama o Mocartu izdvaja se “Mocart: zločin Marije Terezije” u kojoj se bavite njegovom smrću.

Mićević: Knjiga o Mocartu je na neki način u centru moje muzikologije. Ja sam prije toga napisao jednu knjigu o Bahovim kantatama, jednu o Mocartu i Skarlatiju, kada još nisam znao da će se to toliko razbuktati. Pročitao sam mnogo knjiga o Mocartu pa sam došao do literature, dokumentarne i jednog pisma Mocartu, koje je napisala Marija Terezija, a koje me je osvijestilo. Postoji priča da je Salijeri otrovao Mocarta, ali to je jedna vulgarna anegdota.

To je izmišljotina. To je bilo vrlo kratko pismo da bi zabranila svome sinu da uzme Mocarta kao dvorskog kompozitora, a Mocart je tada imao tek 14 godina. Mocart nikada nije ni saznao zašto to nije postao. Marija Terezija je imala lične razloge da ga ne voli, zato što je Mocart pobijedio jednog njenog kompozitora na jednom muzičkom dvoboju. Ona je u stvari bila ljubomorna. Na toj priči sam napravio svoju viziju, koja nije tako daleko od istine. 
 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.