Književnik Ninoslav Mitrović za “Glas Srpske” o romanu “Vrapci u oluji”: Brutalna priča o izdaji i osveti

Pored horora, fasciniran sam i drugim stvarima, kao što je južnokorejska kinematografija 21. vijeka koja me nadahnjuje.

Rekao je ovo za “Glas Srpske” banjalučki književnik Ninoslav Mitrović, o novom romanu “Vrapci u oluji”, koji dolazi nakon zbirke priča “Gluvo doba” i romana “Crni pupoljak”. Glavni junak romana je Bogdan Prvulović, bivši kapetan srpske vojske, koji se nakon Prvog svjetskog rata bori da prehrani porodicu u zabiti južne Srbije. Kada prihvati učešće u potrazi za skrivenim ratnim blagom, koju organizuje nekadašnji potčinjeni, taj pogrešan izbor pokreće lavinu događaja, odnosno oluju iz naslova, koja u svoj vrtlog hvata i glavnog junaka, ali i likove koji su povezani s njim.

- Otprilike u vrijeme kad je nastala ideja za roman “Vrapci u oluji” bio sam u fazi gledanja antivestern filmova koji su Divlji zapad prikazivali manje herojskim, bez jasne linije između dobra i zla. Tada sam poželio da ispričam brutalnu i beskompromisnu priču o izdaji i osveti, što sam, nadam se, i uspio ovim romanom - dodaje on.

GLAS: Osveta je centralni motiv i to ona starozavjetna osveta “oko za oko, zub za zub” koja u romanu, čini se, jednako pogubno djeluje na osvetnika i njegove mete?

MITROVIĆ: Da, ta osveta je starozavjetno nemilosrdna, ili da se bolje izrazim, paganski nemilosrdna, jer ne obraća pažnju na moralne nedoumice i nagrade koje opterećuju dualističke religije. Osveta, kad se jednom pokrene, je lavina, požar, poplava, ili oluja iza koje ostaje pustoš. Ona je sila prirode koju nije briga jeste li činili dobro ili zlo. Jednako će samljeti i krvnika i pravednika.

GLAS: Bez obzira na istorijski kontekst radnje, brojne su alegorije ili poveznice na moderno vrijeme, posebno što živote Vaših junaka određuju stvari poput pohlepe, korupcije, nepotizma i državne nebrige za pojedinca?

MITROVIĆ: Sadašnjost se uvijek reflektuje na ono o čemu govorimo ili pišemo, makar to bilo i ono što se dešavalo prije stotinu godina. Tako sam i ja podsvjesno progovorio o smutnom vremenu u kom živimo. Koliko god se trudili, ne možemo pobjeći od posljedica devijacija koje se u današnje vrijeme smatraju prirodnim i normalnim, dok se nenormalnim smatraju svi koji vide izopačenost i trulež takvog sistema vrijednosti.

GLAS: Niste bili “nježni” prema glavnom junaku koji je za svoju pogrešnu odluku platio surovu cijenu, čak mu je za života uskraćena i direktna osveta prema glavom zločincu?

MITROVIĆ: To je ta dramatičnost i nepredvidljivost koje sam posudio iz južnokorejskog filma. Kad pomislite da se stvari odvijaju kako bi trebalo da se odvijaju, po šablonima, desi se preokret koji vam se poput pesnice zabije u stomak. Kad dođete do daha, čeka vas novi udarac. Desi se rasplet kakav bi osmislio sam život, u svojoj brutalnosti i ljepoti. Ni ja nisam znao šta će se desiti na kraju. Priča je vodila, a ja sam je pratio. Ljutio sam se, tresao se, tugovao i strahovao, kao što će, vjerujem, i čitaoci dok budu čitali roman. No, nisam htio ništa da razvodnjavam i uljepšavam, jer bih tada izdao svoju priču zarad neke konvencionalnosti.

GLAS: U odnosu na prethodne radove eksperimentisali ste s ritmom gradeći tenziju koja eksplodira u krvavim scenama osvete, da bi se nakon toga faktički desio dosta emotivniji i smireniji kraj?

MITROVIĆ: Kao što sam rekao, pustio sam priču da teče i da me iznenadi. Pred kraj romana, tačnije u tih nekoliko posljednjih poglavlja, bio sam toliko nabijen emocijama, nakon čega sam morao doživjeti nekakvu vrstu smirenja. Ne znam da li mi je to pošlo za rukom, jer sam nastavio razmišljati o tom gorko-slatkom kraju još dugo nakon što sam završio rukopis. Baš poput jednog od likova sam danima nastavio vagati da li je odluka koju sam donio bila ispravna ili ne.

GLAS: Kad smo kod krvi, šta je inspirisalo antologijsku scenu Paunovog ubistva koja svojom dramatičnošću, atmosferom i brutalnošću ulazi u sam vrh horora napisanog na srpskom jeziku?

MITROVIĆ: Prvo želim da zahvalim na komplimentu. To potvrđuje ono ranije rečeno, jednom horor pisac, uvijek horor pisac. Brutalni lik kakav je Paun nije mogao sa ovog svijeta otići drugačije nego na brutalan i dramatičan način, za koji mi je kao inspiracija poslužio Tomas Heris i njegovi romani o Hanibalu Lekteru. Drago mi je da sam postigao efekat, iako mi je više od prikazane krvi i visceralnog horora u realizaciji bila bitna atmosfera koja je činu prethodila. Meni je u cijelom romanu najstrašnije peto poglavlje, ispričano iz Julijinog ugla.

GLAS: Kakvi su planovi nakon ovog romana?

MITROVIĆ: Volio bih da se epidemiološka situacija popravi, pa da roman “Vrapci u oluji” predstavim čitaocima uživo, jer taj neposredni kontakt je najvažniji i za pisca i za knjigu. Što se budućih projekata tiče, u glavi mi se vrzmaju neke ideje. Vjerovatno ću se vratiti hororu, jer tu imam najviše ideja. Trenutno radim i na nečemu što bi se moglo opisati kao mračna epska fantastika, ali ne znam dokle ću dogurati s tim. Ne usuđujem se da pravim velike planove.

Pandemija i inspiracija

GLAS: Koliko je pisanje u vremenu pandemije i izolacije uticalo na stvaranje ovog romana i na Va­š rad?

MITROVIĆ: Bilo je dobrih i loših dana. Kada su oko vas neizvjesnost i loše vijesti, nije vam baš do stvaranja, čak i kad pred sobom imate slobodnog vremena na pretek. Sticajem okolnosti sam ostao bez posla na samom početku pandemije. Isprva sam to prihvatio kao prinudni odmor. Provodio sam vrijeme čitajući i gledajući filmove i serije. To je bilo zanimljivo, ali je brzo dosadilo jer sam se osjećao beskorisno. Počeo sam rad na nekoliko ideja, ne posvećujući nijednoj dovoljno vremena, gubeći fokus i frustrirajući se. Na kraju sam se vratio rukopisu za “Vrapce u oluji” koji sam započeo 2017. godine i tjerao sam se da pišem svaki dan.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.