Književnik Milan Rakulj za “Glas Srpske” o novoj zbirci poezije: Pjesnici moraju i umrijeti i pjevati

Branislav Predojević
Foto: Velibor Tripić

- U sve tri knjige, čini mi se, dao sam svoj maksimum, odnosno najviše koliko sam mogao u trenutku njihovog objavljivanja.

Danas, recimo, kada govorim iz naknadne perspektive o prvoj knjizi, kažem da je trebalo da ima dvadesetak pjesama manje, ali neka je takve kakva je. Milan Rakić je za života objavio 64 pjesme, a Milan Rakulj već u prvoj knjizi 74 - mašala. Trećom knjigom ću, nadam se, biti zadovoljan i u nekom budućem periodu - rekao je Milan Rakulj o razlozima zašto je njegova treća zbirka pjesama “Razglednice iz Trećeg svijeta”(U izdanju “Glasa Srpske”) smanjila broj stranica i donijela novu minimalizaciju stiha, uz pojačanu britkosti jezika. Talentovani književnik i novinar kaže da smisao pisanja i čitanja razglednice iz zemalja trećeg svijeta postoji, bez obzira na to što je jedan dio ljudi uvijek spremniji da čita šarene pozdrave iz turističkih rajeva umjesto gorkih slika iz naše realnosti?

- Ima smisla iz više razloga. Prije svega, poezija ima ljude koji joj vjeruju. Sa druge strane, rijetko ko, ako turista u njemu nije potpuno ubio avanturistu, vjeruje u kapitalističke pamflete u vidu šarenih pozdrava iz turističkih krajeva. Što se tiče gorkih slika iz naše realnosti i one, po Njegoševoj krilatici o čaši meda i čaši žuči, imaju svoje lice i naličje. “Razglednice iz Trećeg svijeta” pored gorkih slika prikazuju i egzotiku ovih krajeva u vidu dozvoljenog pušenja u kafanama, manjka beskućnika u odnosu na zapad, ljepote izbora u podijeljenoj zemlji, pa i u vidu prvaka dragstora, doktora parkova, bičeva božijih gradskih birtija, idola sa scene za bogove i iz nebeskih kafana - jasan je Rakulj.

GLAS: U jednom stihu kažete da “Srećan čovjek ne piše pjesme, osim ako je srećan u zemlji Trećeg svijeta”, ali dalo bi se raspravljati i o tome da li nesrećni ljudi imaju vremena, želje, pa čak i novca da čitaju, bilo šta, a kamoli poeziju?

RAKULj: Samo oni koji žele da ostanu nesrećni neće naći vremena za čitanje, jer čitanje jeste terapija. O pisanju kao terapiji mogli bismo diskutovati. Ko ima želje, naći će i vremena za čitanje, a o novcu je smiješno govoriti. Učlanjenje u biblioteku na godišnjem nivou košta kao tri kutije cigareta.

GLAS: Pišete da “poezija nije bježanje od života, nego život sam”, ali koliko se pjesnik generalno može posvetiti umjetnosti kada živi previše stvarnog života, posmatrajući kako mu mladalačka bezbrižnost curi kao pijesak kroz prste?

RAKULj: Da bi se neko nazvao pijanistom ili operskim pjevačem, trebalo bi svakodnevno da vježba, čak i da godinama asketski živi. Za pjesništvo su potrebni tek olovka i papir, čak ni to otkad telefone nosimo po džepovima. Međutim, ništa bez nadahnuća i istinske potrebe da se nešto kaže. Poezija je, bar što se mene tiče, potreba i pjesnik bi trebalo da se oglasi, ne nužno ni kada ima, nego tek onda kad mora nešto da kaže. Ko je to doživio, zna o čemu pričam. Ljudi moraju samo umrijeti i ništa više. Pjesnici moraju i umrijeti i pjevati. Umrijeti jednom, a pjevati možda tek nekoliko puta u životu. Neko mora i češće, zavisi od slučaja do slučaja. Kada bismo, međutim, pisali samo kada moramo, a da se prije toga podrazumijeva i da umijemo, poezija bi bila znatno cjenjenija. S tim u vezi, manjak vremena za pisanje u životima pjesnika može samo pomoći poeziji.

GLAS: Čini mi se da angažovani stih nikad nije bio prisutniji u Vašem pisanju. Koliko je to posljedica onog što Vas okružuje, a koliko je to uzrokovano unutrašnjom željom da se okruženje treba mijenjati, pa makar riječima?

RAKULj: Vjerovatno tu ima i jednog i drugog. Svjedoci smo kako partokratija duhovno i doslovno uništava generacije ljudi na ovim prostorima. Budemo li ćutolozi i ne budemo li se borili, makar i riječima, svjedočićemo kako će uništiti i generaciju naše djece.

GLAS: Kako se stiglo do toga da prostor koji je vrvio velikim herojima iz istorijskih čitanki danas ostane bez njih ili su oni ostali nevidljivi u okeanu bezvrijednih informacija i histeričnih klikbejt naslova?

RAKULj: Heroji su i dalje tu, samo je, pored okeana koji ste pomenuli, manjak radoznalosti za istorijske čitanke, samim tim i za one koji žive po uzoru na heroje iz čitanki.

GLAS: Da li se poezija previše udaljila od čitalaca i može li im se ona vratiti, kroz emocionalniju i direktniju vezu od suvoparnih poetskih večeri i štancanja knjiga koje ostaju nevidljive za publiku?

RAKULj: Mnogo toga posljednjih decenija, a to je slučaj i danas, podmetano je kao poezija. Neki ljubitelji pjesničke riječi zbog su toga trajno otjerani sa poetskih večeri. Takođe, nekada su poetske večeri bile glavni događaji u gradovima, ali onda je došao džez, potom je stigao i rokenrol, pojavile su se tehno-žurke, uvedena je struja i kablovska televizija u gotovo sve stanove. Danas je toliko toga u ponudi i ko ode na pjesničko veče kako bi između njega i pjesnika bila tek živa riječ, čovjek je kojem treba skinuti kapu. Njega bi, vjerujem, u ovom vremenu jednom i mogao prevariti da dođe i vidi pozu, da čuje laž i prevaru, ali drugi put ne. Stoga, poetske večeri će trajno ostati rezervisane za manjinski dio stanovništva, ali će u najvećem broju slučajeva biti pokazatelj vrijednosti nekog pjesnika, dok će za posjetioce značiti ili protraćeno vrijeme ili neku vrstu liturgije.

GLAS: Radite, pišete, živite, da li stižete čitati i šta Vam je posebno privuklo pažnju posljednjih mjeseci?

RAKULj: Čitao sam skoro monografiju o Dušanu Z. Milačiću, koju sam dobio na poklon u Narodnoj biblioteci u Prokuplju, gdje sam krajem avgusta boravio na Drainčevim književnim susretima. Stid me bio što ranije nisam čuo za ovog čovjeka. Bio je romanista, književnik, prevodilac, odbranio je jedan doktorat u Zagrebu, a dva na Sorboni, ranjen je sa srpskom vojskom prešao Albaniju u Prvom svjetskom ratu. Njegova četiri rođena brata bili su nosioci Karađorđeve zvezde, a on francuske Legije časti. Pripadao je najodlikovanijoj srpskoj porodici u istoriji ratovanja. Trenutno drugi put čitam klasik Stefana Cvajga “Zvjezdani časovi čovječanstva” i istinski uživam u ovoj knjizi, a skoro sam u čast odlaska pjesnika, po ko zna koji put, čitao “Suvi pečat”, izabrane pjesme (izdanje “Glasa srpskog” iz 1998. godine) Milana Nenadića. Posebno su mi privukle čitalačku pažnju u skorije vrijeme i dvije poetske zbirke “Arapski kapričo” Miroslava Aleksića, koja je objavljena u izdanju “Arhipelaga” prošle godine i “Dnevnik nesanice” Đorđa Sladoja, koju je ove godine štampao Centar za srpske studije iz Banjaluke, a riječ je o drugom izdanju prve knjige pjesama ovog pjesnika iz 1975. godine. Početkom prošlog mjeseca zavaljen u ležaljci kraj mora pročitao sam i roman “Tvoj sin Haklberi Fin” Bekima Sejranovića, koji sam dugo držao na polici nepročitanog, a koji je našao pravi trenutak i pružio mi istinsko čitalačko zadovoljstvo.

Rokenrol

GLAS: Dodijeljen je “Nobel” za stihove najvećeg pjesnika rokenrol žanra, ali čini mi se da domaći pjesnici, skloni ovoj formi stihova, i dalje čekaju na zakasnjelo priznanje akademskih krugova?

RAKULj: Akademski krugovi kod nas su u debelom zaostatku. Oni ne znaju ili ne žele da vide kako je nekada rokenrol bio pod uticajem pjesništva, a kako su danas stasale generacije pjesnika pod uticajem rokenrola, odnosno popularne kulture. Izuzetak koji potvrđuje pravilo je “Antologija srpske poezije (1847-2000)” Nenada Grujičića, objavljena 2012. godine, u kojoj su zastupljeni stihovi Džonija Štulića, Bore Đorđevića, Milana Mladenovića i Đorđa Balaševića.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana