Književnik Damir Karakaš za “Glas Srpske”: Fikcija opasna za ljude koji se u njoj prepoznaju

Kazao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” književnik Damir Karakaš, čiji roman “Proslava” će biti promovisan 19. septembra u Banskom dvoru Kulturnom centru. Događaj je nastao u saradnji sa Udruženjem za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”. Moderator razgovora biće Vanja Šušnjar-Čanković.

- U “Proslavi” pišem o ljudima koji su istovremeno krvnici i žrtve, no, kako kaže Montenj, da bismo sudili jednom čovjeku treba dugo i ljubopitljivo da slijedimo njegov trag - rekao je Karakaš.

GLAS: Što možete da nam kažete o nastanku Vašeg romana “Proslava”?

KARAKAŠ: Izašao je prije nekoliko mjeseci. Prvo izdanje od dvije hiljade odmah je rasprodato, pa je štampano novo od dvije hiljade. To je kao da u Njemačkoj prodate 200.000. Prodalo bi se i više, ali sam u emisiji “Nedjeljom u dva”, kod Aleksandra Stankovića pričao o Tompsonu i Jasenovcu, jer svako mora prvo čistiti ispred svog praga, pa su mi akcije u Hrvatskoj odmah pale. No, ako ignorišemo zločine iz prošlosti, a tu mislim na sve zemlje bivše Jugoslavije, onda otvaramo puteve novim zločinima u budućnosti.

GLAS: Da li je ovo i dalje vrijeme pisanja olovkom i pisaćim mašinama, ili je odavno izgubljeno? Koja je prednost takvog pisanja?

KARAKAŠ: Neka svako piše onako kako mu paše, samo neka piše knjige koje još nisu napisane, jer jedino one imaju smisla. Kod ovog romana mi je pasalo da pišem na pisaćoj mašini. Kompjuter nas tjera na brzinu, a pisaća mašina zahtijeva drugačiju percepciju. U bivšoj Jugoslaviji pisanje na mašini bilo je tretirano kao težak fizički rad. No, ona ima mnogo prednosti i predivan zvuk. Sjećam se kad sam išao u klasičnu gimnaziju u Senju, i slušao tridesetak cura kako kucaju u razredu, to mi se činilo kao neka božja muzika. 

GLAS: Da li je opravdana pobuna protiv motiva u književnosti koji su plod fikcije? Zašto je to nekima tako teško da odvoje jedno od drugog?

KARAKAŠ: Fikcija je opasna za ljude koji se u njoj prepoznaju, a kod nas postoji i fenomen da je književnost bitna samo tamo gdje je niko ne čita. U tom kontekstu gledam i napade na moj roman, koji su otišli tako daleko da se više ne mogu vratiti u svoj rodni kraj. Tretiraju me kao da sam ubio čovjeka, ali, kad idemo u bližu i dalju prošlost, nije to ništa čudno. Protiv mene govore i popovi u crkvama, u posljednjih dvadesetak godina gostovao sam po važnim književnim događanjima u Berlinu, Parizu, Lajpcigu, Lisabonu i drugim gradovima, knjige su mi prevedene na desetak jezika, dobijao sam ugledne književne nagrade, ali nijedna me biblioteka u Lici nikad nije pozvala.        

GLAS: I kako je moguće da književnost (i umjetnost uopšte) može da zasmeta, a da na realnost današnjice skoro i da ne bude pobune? Može li to da se posmatra kao pogrešno usmjeren bunt? I postoji li prava pobuna danas?

KARAKAŠ: Živimo u stanju loše beskonačnosti, u kojoj se svim sredstvima uništava kultura jer je tako lakše zaglupljivati ljude. Više u novinama uopšte nemate stranica kulture, a umjesto te rubrike sad se kočopere rubrike, biznis, vjera, silikonske stražnjice. Laži se svakodnevno sipaju kroz medije, a što društvo više upada u laž, to ljudi više mrze one koji govore istinu. Zato više nego ikad moramo čitati, gledati dobre filmove, ići u pozorište i slušati kvalitetnu muziku - to nam je mentalna higijena.    

GLAS: Jesmo li pod uticajem tuđih i sopstvenih iskustava danas previše vođeni strahom? Dodamo li tome svakodnevne ulične borbe, ima li tu mjesta borbi protiv svega što nije u redu sa svijetom?

KARAKAŠ: U redu sa svijetom nije to što je genijalnost ljudi koji vladaju ovim svijetom uočljiva poput bijele pruge na crnom tvoru.  

GLAS:  Svijet je i šuma, šta ćemo kad šuma nestane?

KARAKAŠ: Neće šuma nestati. Kad sam bio mali, bilo nas je u selu šezdeset, sad ima samo šestoro, nema Srba, a nema ni Hrvata. U Lici danas živi svega četrdesetak hiljada ljudi. I šuma sve više spušta, zauzima sela. Uvijek sam volio šumu, odrastao sam u šumi, ona je puno toga vidjela, čula, zna puno priča, samo je treba znati slušati. I uvijek sam se više volio družiti s drvećem nego s ljudima.

Dizajn

GLAS: Možete li da nam kažete nešto više o dizajnu korica Vaših knjiga, te procesu uklapanja i biranja?

KARAKAŠ: Dizajn knjige može biti nadogradnja tekstu, zato uvijek radim s najboljim dizajnerima, ali im uvijek kažem ono što je slikar Ivan Picelj govorio za knjigu, dakle, knjiga je da se čita, i knjiga je crno na bijelom, jer dosta njih zna kako se kolokvijalno kaže u Zagrebu, zabrijati. Knjiga mi je važna, tako da sam tu po svakom pitanju zahtjevan. Ona je baza, od nje sve počinje, jer šta je čovjek bez čitanja. Čitanje nas čini ljudima.            

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.