Julijana Adamović, književnica za "Glas Srpske": Tolerancija i humanost recept za bolji svijet

Milanka Mitrić
Julijana Adamović, književnica za "Glas Srpske": Tolerancija i humanost recept za bolji svijet

Književnost nema precizan zadatak. Ona je tu jer ljudi imaju iskonsku potrebu da pripovijedaju i pišu, odnosno da slušaju i čitaju. Ono što kao čitalac očekujem je uživanje u samom procesu čitanja.

Kazala je ovo u razgovoru za "Glas Srpske" hrvatska književnica Julijana Adamović, čiji roman "Divlje guske" će biti promovisan 13. februara u 19 časova u crvenom salonu Banskog dvora Kulturnog centra. Događaj je nastao u saradnji sa Udruženjem za promociju i popularizaciju književnosti "Imperativ", a razgovor s autorkom vodiće Vanja Šušnjar-Čanković.

- To podrazumijeva intelektualnu radost, emocionalno uživljavanje (prepoznajemo se ili saosjećamo) i osjećaj zadovoljstva što si bio dio cijele priče (sve do zadnje stranice). Što će se nakon toga desiti, ne znamo, a i nije toliko važno - dodala je Adamovićeva.

GLAS: Vaš roman "Divlje guske" prikazuje djetinjstvo, odnosno, ruši veo idealizovanja djetinjstva kao doba bezbrižnosti i radosti. Ko je ukrao (i krade) radosti i kako su mogle da budu sačuvane?
ADAMOVIĆ: Život, rekla bih. Nijedan roditelj ne želi djetetu ukrasti radost. Ipak, ponekad se stvari zakomplikuju, aktiviraju se traume iz djetinjstva, davno naučeni obrasci i nedozrelost. Ili se naprosto, desi se nešto na šta zaista ne možete uticati: nečija bolest, smrt, rat i gubitak kuće.

GLAS: Kako danas uopšte čuvati djetinjstvo od svijeta oko nas? I da li je to ikad bilo zaista moguće? 
ADAMOVIĆ: Ne, nije bilo moguće. A nije ni pametno. Ne možete dijete držati pod staklenim zvonom i onda ga potpuno nesviklog na realan život i brutalnosti, u jednom trenutku pustiti u svijet. Naravno da nastojite da ga ne izlažete potpuno nepotrebnim neugodnostima i čuvate ga  dok je krhko i nezrelo, ali to ne znači da ono ne treba osjetiti i što je (dobu primjerena) frustracija. 

GLAS: "Divlje guske" prikazuju tužnu porodičnu priču. Nasilje i zanemarivanje su sveprisutni, ali prisutna je i druga strana, bajkoviti i nostalgični momenti. Koliko uspješno smatrate da ste oživjeli sve to?  
ADAMOVIĆ: To je već pitanje za čitaoca. No, sudeći prema reakcijama i porukama koje do mene dolaze (često mi se čitaoci javljaju, imaju potrebu podijeliti utiske), izgleda sam uspjela da budem autentična.

GLAS: Vjerujem da su neki likovi koje ste stvorili postojali, dok su neki plod fikcije, kako to obično biva. Koliko je "opasno" stvarne likove pretvarati u književne?
ADAMOVIĆ: Najpametnije vam je ne družiti se s piscima! Šalim se, ali, kako se kaže, u svakoj šali pola istine. No, ili ste pisac ili niste. To ne znači da biste smjeli da gazite po tuđim životima, ne razmišljajući o mogućim posljedicama.  

GLAS: Da li bi svijet mogao da se oporavi od sebe, samo kada bismo svi malo više voljeli? 
ADAMOVIĆ: Zahvaljujući dostupnosti informacija, ali i našoj podignutoj svijesti, samo nam se čini da se svijet kao mjesto pokvario. Statistički podaci kažu da on nikad nije bio bolje i sigurnije mjesto. Nikad manje umrle djece, gladnih, beskućnika, pa čak i ratova, ma koliko to nevjerojatno zvuči. Mi kao ljudi smo možda sve otuđeniji, ali s druge strane i milosrdniji jedni prema drugima. Više poštujemo tuđa prava i slobode. Tako da, nije nužno da se moramo se voljeti, ali tolerisati i biti humani, to je recept za još bolji svijet.

GLAS: Koliko je za Vas važan humor, odnosno, crni humor koji je prožet kroz čitavo  djelo. Mislite li da bi djelo bilo potpuno bez tog humora? 
ADAMOVIĆ: Humor mi je važan. On je dragocjeni obrambeni mehanizam. Sve dok čovjek ne izgubi smisao za humor, ima nade. 

GLAS: Smatrate li da književnost regiona ima dobru književnu kritiku i šta joj sve nedostaje?
ADAMOVIĆ: Ono što mogu reći, to je da mi ide na živce insistiranje na političkoj korektnosti i ideološkim matricama kojih bi se, kao, trebali držati. Da ne govorim o regionalnoj (vjerujem da je i globalno slična stvar) feminističkoj kritici, koja u potpunosti zanemaruje književne kriterijume, ali i vrijeme u koje je autor/ca smjestila djelo. Čini mi se da je ta vrsta kritike posebno nemilosrdna prema autorkama, kao da je naša književna dužnost biti na liniji i vječitoj pripravnosti. 

GLAS: Da li regionalni autori dobijaju pažnju kakvu zaslužuju?
ADAMOVIĆ: Pažnja je možda i manje važna stvar, s obzirom na to kakav je materijalni status pisaca. U tom "lancu ishrane" pisci su na samom dnu. Nažalost, rijetki žive od pisanja. Naravno, tržište je premalo, kultura čitanja još manja, ali ima i dosta i ignorantskog odnosa prema autorima. 

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana