Duško Pevulja, profesor, o “Izabranim djelima Svetozara Ćorovića”: Prikazao javno lice i skriveno naličje čaršije

Ilijana Božić
Duško Pevulja, profesor, o “Izabranim djelima Svetozara Ćorovića”: Prikazao javno lice i skriveno naličje čaršije

BANjALUKA - Svetozar Ćorović je bio rijedak primjer srpskog pisca koga ni u dramatičnim životnim prilikama, u kojima se borio sa smrću, nije napuštala volja za radom. “Na bolesničkoj postelji” napisao je neka od svojih najboljih djela.

Kazao je to za “Glas Srpske” profesor Filološkog fakulteta Univerziteta u Banjaluci Duško Pevulja, govoreći o “Izabranim djelima Svetozara Ćorovića” koja su objavljena u tri knjige u izdanju Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske. Objasnio je da je Ćorović uspio da i pred smrt napiše odlična djela jer se i tada ponašao kao i čitavog svog života, radeći samopregorno i žrtvujući se.

- Riječ je o nepravedno zapostavljenom piscu, kako u pogledu preštampavanja i priređivanja, tako i u pogledu proučavanja njegovog djela. To sam predočio direktorki nacionalne biblioteke Ljilji Petrović Zečić i ona je prihvatila ideju da se izabrana djela Svetozara Ćorovića štampaju u tri knjige. Riječ je o likovno-grafički lijepo opremljenim i za naše prilike neuobičajeno kvalitetno štampanim knjigama - istakao je Pevulja.

Dodao je da je težište na Ćorovićevim romanima i ratnoj prozi, na djelima koja su ponajviše zapostavljena.

- Napisao je četiri romana: “Stojan Mutikaša”, “Majčina sultanija”, “Među svojima” i “U ćelijama”. U njima je prikazao kolektivni mentalitet čaršije, njeno javno lice i skriveno naličje, kako bi u tom rascjepu osjenčio njenu stvarnu prirodu. Majstorski je pronikao u psihologiju čaršijskih predvodnika koji oblikuju njen kolektivni lik - rekao je on.

Objasnio je da Ćorović kao odličan poznavalac tog svijeta ispoljava njegove slabosti, skrivene navike, neostvarene planove i emotivna razočaranja.

- Čaršijske priče, kao i priče o čaršiji, najčešće se temelje na neprovjerenom glasu, pa opet izrastaju u vjernu sliku palanačkog svijeta, njegovih lica i naravi. Pojedinac koji se protivi uspostavljenim normama najčešći je akter. U središtu pažnje je junak koji u odnosu na okruženje i očekivanja drugih uspostavlja distancu i sam osmišljava vlastitu putanju - kazao je Pevulja.

Istakao je da Ćorović tako zasniva junake, narativne prostore, tematska i problemska žarišta koja će posvojiti srpska književnost u 20. vijeku.

- Zbog toga svega “retkost je naći pisca u čijem delu je sadržano bezmalo sve ono što će se pojaviti posle njega, kao što je Ćorović”, kako je primijetio Radovan Vučković. Samo je roman “Stojan Mutikaša” kao lektirno djelo preštampavan, “Majčina sultanija”, izuzimajući sabrana djela, samo je jednom ponovo publikovana, a preostala dva romana nisu ponovo objavljivana - naveo je Pevulja.

Govoreći o “Izabranim djelima Svetozara Ćorovića”, istakao je da je posebno zanimljiva treća knjiga pod nazivom “Ratna proza”.

- U ovaj tom uvrštene su pripovijetke sa tematikom iz Prvog svjetskog rata, te “Beleške jednog taoca”, koje govore o Ćorovićevom stradalništvu za vrijeme ovog svjetskog požara, i kratki roman “Brđani”, potresno literarno svjedočanstvo o stradanju Srba sa područja Hercegovine u Velikom ratu - ispričao je Pevulja i dodao da je Ćorović, dočekavši sa ushićenjem oslobođenje zemlje, uprkos teškoj bolesti, iskazao razočaranje poslijeratnim prilikama u njoj.

Objasnio je da su Ćorovića, koji je pripadao generaciji koja se žrtveno, svojim djelom i svekolikom djelatnošću na više polja posvetila najvišim nacionalnim idealima, prilike poslije okončanja rata teško pogodile. On se navedenim člankom, iskusivši na ličnom primjeru visoku cijenu stečene slobode, usprotivio njenom olakom poništavanju, kome je vodilo nečasno i nesavjesno ponašanje pojedinaca.

Rijetko preštampavan

Pevulja je istakao da je i istraživačima naše književnosti bilo teško povjerovati u to da je Ćorović rijetko preštampavan.

- U drugoj polovini 20. vijeka objavljena su samo dva izbora iz njegovog pripovjedačkog opusa. Izabrane pripovijetke ovog pisca priredili su Branko Milanović 1982. godine u Sarajevu i Radovan Vučković 1999. godine u Beogradu. Takva je sudbina pisca koga je meritorni književni znalac Branko Lazarević, uz Stankovića, Ćipika i Kočića, svrstao u sam vrh srpske pripovjedne proze - objasnio je Pevulja.

 

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana