Dejan Ristić, autor knjige "Mitovi srpske istorije", za "Glas Srpske": Mitologiju treba poštovati, a ne zloupotrebljavati

Aleksandra Glišić
Dejan Ristić, autor knjige "Mitovi srpske istorije", za "Glas Srpske": Mitologiju treba poštovati, a ne zloupotrebljavati

Kada se pojavio internet mnogi su izražavali bojazan kako će on dovesti do znatno manjeg interesovanja za čitanje knjiga u konvencionalnom obliku.

Međutim, na osnovu sada već višegodišnjeg iskustva i uprkos razvoju informacionih tehnologija pokazuje se da konvencionalna knjiga, ne samo da nije izgubila na svom značaju i primamljivosti, već joj se iznova vraća veliki broj ljubitelja pisane reči.

Rekao je ovo u intervjuu za "Glas Srpske" istoričar Dejan Ristić, autor knjige "Mitovi srpske istorije", koja je za kratko vrijeme doživjela veliku popularnost. Ovo djelo biće promovisano večeras u 18 časova u Kulturnom centru Šamac, a sutra u 16 časova u Srpskom kulturnom centru u Modriči.

GLAS: Promovišući Vašu knjigu "Mitovi srpske istorije" da li ste markirali koji su to najčešći mitovi koje kao narod imamo?
RISTIĆ: Naša nacionalna mitologija beskrajno je bogata, raznolika i lepa. Ona predstavlja važan segment srpskog nacionalnog identiteta i našeg kulturnog nasleđa te je kao takvu treba dobro poznavati, poštovati i negovati, a ne zloupotrebljavati. Naši najznačajniji mitovi, iako mahom nastali tokom poslednja dva stoleća, odnose se na presudne događaje, procese i ličnosti nacionalnog srednjeg veka. Kako bi njihovo nabrajanje oduzelo isuviše vremena i prostora navešću neke od njih poput zlatnih viljušaka Stefana Nemanje, navodnog drugog krunisanja Stefana Prvovenčanog ili takozvanog anžujskog porekla kraljice Jelene.
Važan i predragocen korpus mitova čine oni koji se odnose na učesnike i tok prve Kosovske bitke, koja se dogodila 15. juna 1389. godine (pričešćivanje srpskih ratnika u crkvi u Samodreži, izdajstvo Brankovića, ubistvo emira Murata I od strane Miloša Obilića, oglašavanje zvona Bogorodičine crkve u Parizu u čast naše pobede u tom boju i dr.). Meni su, lično, posebno zanimljivi, inspirativni i značajni upravo naši mitovi koji se odnose na srednjovekovno razdoblje.

GLAS: Šta nastaje novo u Vašoj "radionici"?
RISTIĆ: Upravo se pre par dana pred čitaocima našlo drugo dopunjeno izdanje moje knjige "Kuća nesagorivih reči: Narodna biblioteka Srbije 1838-1941", koju je objavila Izdavačka kuća "Vizantija" iz Beograda. U pitanju je naučna studija koja je, nakon što je prvi put objavljena krajem 2016. godine, izazvala veliko interesovanje javnosti i bila predstavljena u više od šezdeset gradova širom Srbije, Republike Srpske (BiH), Severne Makedonije i Slovenije.
Sa druge strane, tokom maja ove godine pred čitaocima će se naći i "Mitovi srpske istorije 2", koji će predstaviti naučnu analizu još dvadeset značajnih nacionalnih mitova. Naime, prva knjiga "Mitova srpske istorije" izazvala je toliko interesovanje čitalaca da sam na njihove brojne pozive, zajedno sa svojim izdavačem "Vukotić medija" iz Beograda", odlučio da obradim još dvadeset naših mitova.
Takođe, tokom ove godine biće objavljeni završni tomovi publikacija pod naslovom "Poslanstvo Kraljevine Srbije u Parizu 1881-1902" i "Poslanstvo Kraljevine Srbije u Londonu 1882-1902". U pitanju je ukupno šest tomova arhivske građe o srpsko-francuskim i srpsko-britanskim odnosima u doba poznih Obrenovića koje sam priredio u okviru edicije "Istorija srpske diplomatije: dokumenti" koju već godinama objavljuje Državni arhiv Srbije.

GLAS: Kakav uticaj štampana knjiga ima u 21. vijeku?
RISTIĆ: Pisana reč je mnogovekovna istorijska pojava čiji značaj i prvorazrednu funkciju primerice nimalo nije, u drugoj polovini 15. stoleća, umanjila pojava knjige u štampanom obliku pa tako to neće ni digitalne tehnologije.
One su svakako veoma dragocene i knjižne fondove, kao deo bogatog korpusa kulturnog nasleđa, čine dostupnijim. Ali, govoriti o postepenom slabljenju značaja i uloge knjižne građe u konvencionalnom obliku usled pojave digitalnih tehnologija predstavlja tvrdnju bez bilo kakvog realnog utemeljenja. Upravo zbog toga je funkcija javnih biblioteka izuzetno važna, budući da one imaju mnogostruki značaj za razvoj savremenog društva.

Govoreći o knjižnoj građi i njenoj dostupnosti važno je naglasiti i to da javne biblioteke, kao svoj prvorazredni zadatak, imaju obezbeđivanje potpunog i nesmetanog pristupa građi u konvencionalnom i digitalnom obliku, pružanje podrške akademskoj i naučnoj zajednici u oblasti istraživanja s ciljem daljeg društvenog i privrednog napretka. Moraju da pruže podršku obrazovnom sistemu, da aktivno učestvuju u demokratizaciji društva kroz obezbeđivanje jednakih uslova pojedincu u smislu pristupa znanjima i informacijama. Ne treba zanemariti ni jačanje kulturnih potreba i obogaćivanje sadržaja iz oblasti nauke, prosvete, kulture i umetnosti.

GLAS: Koliko se čitalačka publika promijenila u eri digitalne tehnologije?
RISTIĆ: Nažalost, umnogome, i to u veoma lošem smeru. Moglo bi se zaključiti da se kod nas nikada više knjiga nije objavljivalo, a da se, pri tome, toliko malo toga čitalo. Šta više, ono što se najviše čita u najboljem slučaju se odnosi na tzv. lako štivo nastalo iz pera drugorazrednih autora.
Drugim rečima, nastupilo je doba prave skribomanije koja je suštinski, pre svega, uticala na smanjenje kvaliteta književnog štiva. Veoma mali broj nas i u ovo vreme ostaje odan kvalitetnoj umetničkoj i naučnoj literaturi. Uskraćujući sebi zadovoljstvo čitanja vrednih dela, mi sebe (ne)svesno lišavamo značajnih znanja, veština, ali i istinske lepote umetničkog izražaja. To samo govori da smo postali veoma neodgovorni prema samima sebi, budući da mnogo čemu pristupamo krajnje površno i uglavnom suštinski nezainteresovano.

GLAS: Godinama ste bili na čelu Narodne biblioteke Srbije. Da li je danas teško biti menadžer u kulturi?
RISTIĆ: Izuzetno je teško. Pre svega, mi smo društvo koje u nedovoljnoj meri prepoznaje značaj kulture, prosvete, nauke i umetnosti te su naše ustanove kulture veoma često prepuštene same sebi, odnosno entuzijazmu, znanju i odgovornosti stručnjaka koji su u njima angažovani.
U pitanju je izuzetno ozbiljan problem. Ipak, čini mi se da tek sada, dosta stidljivo, postepeno postajemo svesni njegovih pogubnih posledica po naš narod, društvo i državu. Sve češće se čuju glasovi koji ukazuju na neophodnost suštinske brige za kulturu, prosvetu, nauku i umetnost i to uliva blagi optimizam. No, ostaje nam da vidimo da li ćemo u vremenu koje sledi svi zajedno pokazati toliko potrebnu svest i odgovornost s ciljem unapređenja ovih strateški važnih oblasti.

 

Porodična biblioteka

GLAS: Koje knjige na policama Vaše privatne biblioteke zauzimaju najvažnije mjesto?
RISTIĆ: Moja porodična biblioteka obuhvata više hiljada naslova iz oblasti istoriografije, istorije umetnosti, klasične i savremene književnosti, filologije, teologije i dr. Kako je moja supruga filolog, onda je sasvim razumljivo zašto smo potpuno okruženi knjigama i rukopisima. U pitanju je porodična biblioteka koja je brižljivo stvarana tokom nekoliko generacija i koja će nastaviti da postoji i da se bogati naslovima kada jednoga dana za nju odgovornost preuzmu naša deca, koja je već uveliko, na našu radost, sa velikim zadovoljstvom koriste.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana