Berislav Blagojević za "Glas": Biblioteke su posljednji bedem znanja i slobode

BANjALUKA - Radnja „Gagarina“ smještena je u ruralni ambijent pa sam poželio da napišem priču čija se radnja odvija u gradu i tako su nastale „Bibliotečke mačke spavaju naopačke“.

Vjerujem da ne postoji bolje mjesto za to od biblioteke.

Rekao je ovo za „Glas Srpske“ pisac i publicista Berislav Blagojević, objašnjavajući zašto je radnja njegovog novog romana za djecu „Bibliotečke mačke spavaju naopačke“ smještena upravo u prostor biblioteke, dok se radnja prethodnog romana „Gagarina, najšašavijeg psa u svemiru“ dešavala u ruralnijem ambijentu. Jedan od najkreativnijih autora mlađe generacije stvaralaca iz Republike Srpske kaže da ova urbanizacija i kulturizacija glavnih junaka nije slučajna.

- Mnogo je razloga što su tu mačke. Naizgled, to je nespojivo, ali zapravo nije, jer pisci i mačke i te kako idu zajedno. Od literature o mačkama te piscima i njihovim mačkama moguće je formirati čitavu jednu biblioteku. Podsjetiću samo na neke poput Marka Tvena, Hemingveja, Edgara Alana Poa, Nila Gejmena, Lavkrafta, Murakamija... Budući da sam i ja mačkoljubac, sve mi se to učinilo prirodno: knjige, biblioteka, pisci, mačke.

GLAS: Bibliotečke mačke nisu ipak obične mačke, tačnije one spašavaju biblioteku od katastrofe. Kako smo stigli do toga da mačke spašavaju, a ljudi sve više zanemaruju biblioteke? Neko bi rekao da je to samo fikcija, ali stvarnost je nažalost mnogo mračnija nego fikcija u ovom slučaju, iako su biblioteke i bibliotekari godinama bili posljednji branioci knjige na ovom prostoru.

BLAGOJEVIĆ: Mačke u ovoj knjizi pronalaze spas od hladnoće i neizvjesnosti u biblioteci. Tu je simbolika prilično jasna, jer ljudi takođe u bibliotekama pronalaze spas od hladnoće savremenog svijeta i neizvjesnosti koju donosi svakodnevica. U kontekstu čitalaca smatram da ljudi ne zanemaruju biblioteke. Naprotiv, čita se, traže se knjige, rezervišu, na mnoge se dugo čeka. Donosioci odluka su nešto drugo. Ubrzo će svima postati jasno da su biblioteke, tj. ono što čuvaju i nude, posljednji bedem protiv raznoraznih revizija, površnosti, da su najdragocjeniji izvor znanja, kreativnosti i slobode. Nadam se da ta spoznaja neće doći prekasno.

GLAS: Lulu kaže u jednom pasusu knjige da se o „knjigama ne sudi po koricama“, ali korice ove knjige i ilustracije Bratislava Kostića ipak rade čudesan posao.

BLAGOJEVIĆ: Bratislav Kostić je veoma nadaren i posvećen umjetnik i srećan sam što smo nastavili saradnju. Relativno mali broj ljudi zna da je Bratislav dizajnirao korice za moje knjige „Bumerang“ i „Mi u magli“. Lulu je čuveni citat izrekla u jednom drugačijem kontekstu, ali činjenica je da su korice kao sastavni dio knjige uvijek bile važne. Danas možda još važnije. I ne mislim ovdje samo na marketinški momentum, već na insistiranje na originalnoj umjetnosti u eri ilustracija načinjenih vještačkom inteligencijom.

GLAS: Ovo je već druga knjiga u kojoj stvarate za dječiju publiku (i onu koja nije zaboravila na dijete u sebi). Kakvo je Vaše iskustvo sa publikom kojoj su namijenjene ove dvije knjige? Djeluje da jako iskreno i zainteresovano reaguje na pisanu riječ, onako kako ona malo starija publika to sve rjeđe čini i prije svega razbija se ta floskula da „današnju djecu knjiga ne zanima“.

BLAGOJEVIĆ: Najviše dodira imao sam sa publikom od trećeg do petog razreda osnovne škole i mogu samo da tvrdim da djeca vole knjige, vole da čitaju, da promišljaju (na genijalne načine!) o pročitanom, da nakon toga i sama žele da se kreativno izraze kroz pisanje ili crtanje. Svako druženje s njima predstavlja veliku radost i divno iskustvo. Potrebno je samo malo podržati te njihove želje i kreativni naboj, ne sputavati ih i usmjeravati da nastave da razmišljaju i čitaju. Tako se stvara ne samo generacija posvećenih čitalaca, nego i uslovi za generaciju dobrih ljudi.

GLAS: Dječija književnost činila je nekad velik dio domaće književnosti. Danas ima jako značajnih pisca koji pišu za mlađe, ali su kriterijumi kojim se društvo odnosi prema dječijoj književnosti dosta srozani. Čitave generacije djece prepuštene su ili modernoj tehnologiji ili svemu i svačemu što se prodaje kao knjiga za djecu.

BLAGOJEVIĆ: Na tržištu zaista postoji svašta, ali to je i očekivano u ovakvoj privredi. Takođe činjenica je da su djeca i mladi preplavljeni uticajem modernih tehnologija, što samo po sebi ne mora da bude loše, ali njihova primjena je, nažalost, gotovo isključivo trivijalna. U takvom ambijentu je pomalo i teško prodrijeti do čitalaca, ali nije nemoguće. Potrebno je da pisci zadrže visok umjetnički nivo (uprkos svemu), ali i da se prosvjetni radnici i roditelji malo više angažuju kada je riječ o tome koju literaturu djeci treba preporučiti i kada.

GLAS: Generalno, književna scena u Srpskoj na prvi pogled djeluje jako dobro posljednjih godina. Starija generacija pisaca dobija zasluženo vrednovanje rada kroz sabrana djela. Čitava jedna plejada mlađih autora kontinuirano stvara, nižu se nagrade od NIN-ove preko „Beogradskog pobjednika“ do nagrada za poeziju. Održavaju se festivali poput „Imperativa“, izlaze časopisi poput „Krajine“, djeluju novi izdavači poput „Imprimatura“... To je prvi pogled, šta bi otkrio drugi?

BLAGOJEVIĆ: Drugi bi vjerovatno potvrdio sve rečeno, uz dodatak da se javljaju i dobri dramski pisci. Scena je zaista neuporedivo napredovala u odnosu na neke ranije godine, stvara se i posvećena publika, za šta su možda ponajviše zaslužni festival „Imperativ“ i veoma živa aktivnost „Imprimatura“. Ono što nedostaje je ozbiljna književna kritika. Tačnije, ima je, ali nedovoljno.

RUKOPISI

GLAS: Osim ove dvije knjige za djecu od romana „Bumerang“ proteklo je devet godina, od zbirke „Nostalgija za nepostojećim“ tri godine. Daleko bilo da potcjenjujemo ovaj segment rada za mlađu publiku, ali se nameće pitanje šta je sa stvaralaštvom za onu stariju populaciju čitalaca.

BLAGOJEVIĆ: Započeo sam nekoliko rukopisa, što književnih što publicističkih, ali ne žurim. Rvem se s nekim idejama već dugo, tražim najbolji način da se izrazim. Inače ne pišem po diktatu, već ono što me u datom periodu kreativno obuzima, a uz to, pišem veoma sporo. Ne znam kada će biti dovršen neki rukopis „za odrasle“, ali znam da će morati najprije da zadovolji moje kriterijume. A to bi moglo da potraje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.