Berislav Blagojević, književnik, za “Glas Srpske”: Uspjeh društva mjeri se čuvanjem spomenika

Branislav Predojević
Berislav Blagojević, književnik, za “Glas Srpske”: Uspjeh društva mjeri se čuvanjem spomenika

Nisam pretjerano ljubitelj gungule, ali mi nedostaju povremene “literarne gužve”, nedostaju mi sajmovi, promocije, druženja sa drugim piscima i čitaocima. Radovao sam se i priželjkivao što skoriju promociju moje knjige, mada je “Monument” i bez klasične promocije stigao na brojne adrese zahvaljujući naporu izdavača.

Rekao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” književnik Berislav Blagojević, nakon promocije zbirke “Monument”, održane ispred Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske.

- I bez obzira na neke čitalačke reakcije putem društvenih mreža i slično, susret in vivo ništa ne može da zamijeni - jasan je pisac.

GLAS: Nakon poezije i romana za djecu vratili ste se, moglo bi se reći, Vašoj omiljenoj formi - kratkoj priči, iako taj prozni izraz danas ne živi baš “dane slave”.

BLAGOJEVIĆ: David Albahari je u nekoliko navrata pisao da je kratka priča - sve. Volim i da čitam i da pišem kratku prozu. U formi kratke priče se osjećam dobro, a to je preduslov za stvaranje dobre literature. Žao mi je što su romani dominantan izbor čitalaca, jer ispod radara prolaze izuzetne knjige priča (ili pripovjedaka), kao recimo knjiga Borivoja Adaševića “Iz spiskova prećutanih stvari”, koja je remek-djelo.

GLAS: Priče odaju utisak da ste dodatno izoštrili stil u kratkoj formi, tako da, ako postoje “one man blues” izvođači, ovo bi se moglo slobodno nazvati “one man” proza, u smislu minimalizacije teksta, rudimentiranosti stila i direktnosti emocije?

BLAGOJEVIĆ: U “Monumentu” sam pokušao da se igram mogućnostima koje pruža kratka priča, da pišem priču u jednoj rečenici ili priču koja se sastoji skoro u potpunosti od dijaloga. Priče jesu svedene, ali većina priča su ipak odsvirane na gitari sa dvanaest žica. Neki naredni bluz će možda biti sažetiji. Nadam se da će čitaoci primijetiti da sažetost pričama ne oduzima emociju. Namjera svake od njih i jeste bila da ne dopusti ravnodušnost, a borba protiv ravnodušnosti jedna je od najvažnijih borbi.

GLAS: U odnosu na zbirku “Revolucionar”, čini mi se da je sama atmosfera i ton većine priča, neću reći kontrarevolucionaran, ali su junaci Vaših priča ostali bez zanosa za promjenom svijeta i ispravljanjem nepravde, već se prihvata realnost, sve sa dizanjem “spomenika” takvom stanju?

BLAGOJEVIĆ: Junaci ove zbirke su, zajedno sa autorom, sazreli, odrasli. Prozreli su iluzije i masovno, revolucionarno mijenjanje svijeta zamijenili su mijenjanjem neposrednog okruženja. Ne bih rekao da su prihvatili realnost svijeta kakva jeste, nego da su u miru sa sobom u tom i takvom svijetu. Kad čovjek nema previše dilema, kolebanja i previranja u sebi, onda se može usredsrijediti na djelovanje i tek tada može da učini neko konkretno dobro. Kritička oštrica je u “Monumentu” manje uočljiva, ali to ne znači da je nema. Moja osjetljivost za socijalne teme je i dalje prisutna, samo što je u ovoj zbirci dodatno intimizirana. Pitanje podizanja spomenika je uvijek delikatno jer predstavlja odraz duha vremena. Došli smo u fazu gdje “podizanje” ili “građenje” mora da ustupi mjesto “očuvanju” i “zaštiti”. Uspjeh društva će se uskoro mjeriti upravo očuvanim spomenicima (kulture ili prirode), a ne samo novim građevinama. U praskozorje takvog svijeta smješteni su junaci “Monumenta”.     

GLAS: Ne znam koliko je to svjesna ili spontana odluka, ali na neki način dobar dio ovih priča djeluje kao neka vrsta duga Vašem zvanju “magistra geografije”, u smislu provlačenja motiva konkretnih geografskih lokacija, granica, emigranta i putnika.

BLAGOJEVIĆ: Geografija će uvijek biti moja ljubav i vjerovatno će se i dalje pojavljivati u mojoj prozi, čak i nepozvana. Ponekad je geografija nekog prostora presudna za njegov usud (kao na primjeru Broda), pa se to prelije i na priču, a nekad je to manje važno, pa je moguće tek maglovito reći “sirotinja kakve na jugu ima koliko ti volja”, kao u priči “Distribucija”. Neke priče iz ove zbirke, poput “Ostaje nam Toledo”, ne bi mogle biti napisane bez uplitanja geografije. 

GLAS: Koliko su za loše stanje u književnosti krivi sami pisci, u autorskom smislu? Većina domaće književnosti godinama se vrti zapletena u tematskom realizmu “mala plata i posljedice rata”, koji je, mora se priznati, izazvao određeno zasićenje kod publike.

BLAGOJEVIĆ: Razumijem zasićenje tematikom, mada, ne bih za takvo stanje toliko prebacivao izboru teme koliko realizaciji. Dobra književnost je dobra književnost. Problem je što se i važne priče ne ispričaju kako treba. Kao čitalac se obradujem naslovu koji nije iz tog domena, na primjer horor roman “Crni pupoljak” Ninoslava Mitrovića je za mene bio veliko osvježenje.

GLAS: Koliko je za takvo stanje krivo odsustvo argumentovane kritičke misli i hiperprodukcija bez pokrića u samom kvalitetu napisanog?

BLAGOJEVIĆ: Pripadam staroj generaciji koja sebe stalno preispituje i svoj rad šalje na provjeru u književne časopise. Svega nekoliko priča iz “Monumenta” nije ranije štampano u periodici. To je proces, sazrijevanje. Istina je da su police pretrpane knjigama koje su napisali ljudi koji misle da je svaka njihova misao zlatna. Odsustvo kritičarskih i literarnih autoriteta i dinamika života i tržišta doveli su do toga da svi znaju sve najbolje i da nema vremena za preispitivanje. Štampa se odmah i sad. Prodaje i naplaćuje isto tako. Ali, na te knjige se zaboravlja još brže. 

GLAS: Neko reče da se bavljenje zanatom ili pozivom pisca svodi na dvije stvari “čitanje i pisanje”. Da li čitate? I da li pišete?

BLAGOJEVIĆ: Čitam svašta - eseje Genisa i Sabata, poeziju domaću i prevedenu, sabrane Nabokovljeve priče, romane Mitrovića, Stefana Janjića, fantastiku, čitam stare časopise, istorijske studije. Čitam dosta, ali nedovoljno, a pišem malo, ali dovoljno. Ne žurim.  

Izdavač

GLAS: Knjigu ste objavili za “Imprimatur”, novog i agilnog izdavača prema sopstvenim piscima. Koliko je to Vama olakšalo sam proces pripreme knjige i koliko ste zadovoljni tim izdavačkim dijelom posla.

BLAGOJEVIĆ: Saradnja sa “Imprimaturom” je od samog početka i prijateljska i profesionalna. Zadovoljan sam njihovim pristupom i poslovnom filozofijom/strategijom. Čini mi se da “Imprimatur” radi izuzetnu stvar za našu književnost i da predstavljaju sjajan primjer kako to treba da se radi - od pripreme i uređivanja teksta do marketinga, distribucije, promocije.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana