Berislav Blagojević, književnik, za “Glas Srpske”: Licemjerje je najopasnija bolest modernog vremena

Branislav Predojević
Foto: Tajana Dedić Starović Ostić

Živimo u svijetu, gdje je virtuelna stvarnost za petama “stvarnoj” stvarnosti i sve je teže razlučiti šta je realno, a šta nije, šta je istina, a šta ne. Sve ono što vidimo na ekranu, a iz nekog razloga nam je nedostupno, može da izazove čitav niz osjećanja, pa i nostalgiju. Posmatrano u tom širem kontekstu i ovaj paradoks je moguć. Kao i mnogi drugi koje živimo.

Rekao je ovo za “Glas Srpske” pisac Berislav Blagojević objašnjavajući paradoks u naslovu svoje posljednje knjige, zbirke kratkih priča “Nostalgija za nepostojećim”, koja je nedavno izašla u izdanju “Imprimatura” i koja je prije nekoliko dana promovisana na festivalu književnosti “Imperativ”.

- Rekao bih da je licemjerje ipak najopasnija bolest ovog vijeka, mada je nostalgija pri samom vrhu. Da li (samo) zbog godina ili zbog uvida u neohrabrujuće pravce u kojima se kreće čovječanstvo, sve više sam sklon mišljenju da je nekad bilo bolje. Ne mislim, dakle, samo na ovaj prostor, već uopšte uzevši, čini mi se da su generacije koje su odrastale pod prijetnjama nuklearnog rata, u jednom podijeljenom svijetu gledale ka budućnosti sa mnogo više optimizma. Dabome, te generacije su i prokockale mnoge šanse, ali neću sad o tome. Poenta je da se danas na to vrijeme gleda s nostalgijom. Oni stariji očekivano, ali i pripadnici mlađih generacija koji imaju kritičku svijest, poznaju ponešto iz nedavne prošlosti i vide kuda ide svijet. Nostalgija može da obuzme svakog ko shvata da sve što je novo nije nužno i dobro, odnosno, da sve što je bilo nekad nije nužno bilo loše - kaže Blagojević.  

GLAS: Zanimljivo je da većina priča u novoj knjizi slijedi nit minimalizacije proze, sve upečatljivije kako Vaša karijera odmiče, primičući se ogoljenoj, skoro na nivo proste rečenice, književnoj formi. Niste skloni baroknoj književnost ili je dječak zaljubljen u tri akorda na kraju pobijedio?

BLAGOJEVIĆ: Nastojim da budem čolanovićevski pažljiv prema svakoj riječi i rečenici. Ima u zbirci i dugih, razbarušenih rečenica, ali je pripovijedanje minimalizovano. Nisam se ograničavao tematski, pa ni stilski, jedino što je svaka priča morala da stane na jednu stranicu. Ovakve kratke forme govore i onim nenapisanim, tišinom, pauzama nakon interpunkcije. Često sam se više bazirao na atmosferu i nagovještaj nego na samu radnju. To što priče u zbirci više naginju ka “Should I Stadž or Sholuld I Go”, ne znači da sam prestao da volim “Stairnjadž To Heaven”. Ljepota književnosti i muzike je u majstorstvu, u suštini. Forme se  mijenjaju.

GLAS: Kada se dotičemo forme, pauza od romana “Bumerang” postaje sve duža, iako je popunjena romanom za djecu, zbirkom poezije, dvjema zbirkama pripovjedaka, ona počinje nalikovati na neko “bježanje” od romana?

BLAGOJEVIĆ: Ne bih rekao da bježim od romana, prije će biti da on bježi od mene. Već nekoliko godina vrtim nekoliko ideja u glavi, postoje i neke skice, ispisane stranice, ali prosto nisam bio zadovoljan i osjećao sam kako nije vrijeme da se beru neki nedozreli plodovi. Čekam, ne žurim. Pisanje priča mi prija i svaka zbirka je drugačija, poput novog putovanja. Planiram da se posvetim jednom poodmaklom romanu u nastajanju, ali... Može biti da se gospođica inspiracija upravo grohotom smije mojim planovima.

GLAS: Pisac ste u petoj deceniji života, što u umjetnosti svakako nije velika prepreka, ali u egzistencijalnom smislu donosi određena pitanja o čovjekom životu i njegovoj svrsi čega se dotičete u nekoliko priča u ovoj zbirci, poput sjajnih “Lugarovo vrijeme” ili “Izlaz”?

BLAGOJEVIĆ: To su vječita pitanja kojima se možda ne bih toliko bavio ni sad (uprkos petoj deceniji) da priče nisu nastajale u vrijeme pandemije kad smo svakodnevno bili okruženi smrću i neizvjesnošću. Preispitivanje vlastitih postignuća, načina na koji “trošim” život i suočavanje sa prolaznošću svakako da je uticalo na nastanak nekih priča. Međutim, ima u knjizi i mnogo toga “pozajmljenog” iz prošlosti, iz knjiga i časopisa, što ukazuje na to da su pitanja svrhe postojanja ili humanosti uvijek aktuelna. 

GLAS: Živimo u vremenu i društvu u kojem nikad nije bilo više knjiga, a nažalost sve manje čitalaca, što je, matematika je egzaktna po tom pitanju, jednačina koja može dati samo negativan rezultat ili možda statističke brojke griješe?

BLAGOJEVIĆ: Slabo se snalazim sa brojevima i sa statistikom, pa bi to možda moglo da objasni moj optimizam, ali bez obzira na sve, ne mislim da će knjige nestati i da više neće biti čitalaca. Pokazalo se da je knjiga, još od glinenih pločica i papirusa, istovremeno i krhak i žilav izum. Vjerujem da su djeca i mladi ključ – ukoliko u tom uzrastu zavole knjigu, neće manjkati čitalaca. A na to šta se čita ne može se uticati. Bez cenzure, dabome.

GLAS: Možemo li se žaliti na književnost i umjetnost, kada broj pisaca raste, broj dešavanja i književnih događaja isto, skoro svaki grad ima svoju nagradu, ali ipak čini se da nešto u tome svemu nedostaje ili se prosto društvena percepcija vrijednosti knjige promijenila u negativnom smislu?

BLAGOJEVIĆ: Veliki broj događaja ne škodi umjetnosti, naprotiv. Nagrade, sa druge strane, što su brojnije to više devalviraju. Stiče se utisak da književnost i umjetnost nikad nisu bili pristupačniji, a kao da egzistiraju u nekom paralelnom univerzumu daleko od “običnih” ljudi. Međutim, s vremena na vrijeme književni ili pozorišni festivali pokažu da postoji zainteresovanost javnosti. Ali, percepcija vrijednosti knjige jeste promijenjena. Ona se sve manje doživljava kao nešto subverzivno, društveno angažovano, važno. Razloge treba tražiti u zagušenom medijskom prostoru i hiperprodukciji loše literature, ali i u prebrzom načinu života, problemima svakodnevice te našem materijalnom i duhovnom siromaštvu. Uprkos svemu, vjerujem, knjiga će opstati.

Radost

GLAS: Sa druge strane, posljednjih dana dio ste zanimljivog projekta gdje putujete do najmlađih čitalaca širom RS, upoznaješ ih sa “Gagarinom” i književnošću uopšte, šta dobijate kao povratnu reakciju od onih za koje “stvarni” život tek počinje?

BLAGOJEVIĆ: Svaki susret s njima je potpuna radost. Djeca odlično reaguju na knjigu, ali i uopšte, pričljiva su, ljubopitljiva. Njihova neposrednost i neiskvarenost uvijek me iznova podsjeća kakvi bi ljudi trebalo da budu. Ali, usud nam je da moramo da odrastemo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana