Berislav Blagojević, književnik, za “Glas Srpske”: Knjige su mali čuvari vremena u golemom mozaiku svijeta

Rekao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” banjalučki književnik Berislav Blagojević, govoreći o svojoj novoj knjizi, zbirci priča “Monument”, koja je objavljena u izdavačkoj kući “Imprimatur”.

- Tokom pisanja tragao sam za nekim odgovorima, ili barem za tragovima koji bi mogli da upute na dalje promišljanje, a u tom procesu igrao sam se i formom. Zato zbirka sadrži i priče od jedne rečenice i priče napisane gotovo isključivo u dijalogu, ali i one koje su hermetične, zgusnute i “teške”. “Monument” donosi i priče o ljubavi, o nadi i vjeri, ali i o istoriji, socijalnim problemima, pitanjima emigracije, opšteg licemjerstva u koje smo zapali kao civilizacija, problemima i dilemama s kojima se susreće običan čovjek u današnjem svijetu. 

GLAS: Priče u zbirci, između ostalog, govore o različitim tajnama, tišinama, radostima, velikim i malim dijelovima istorije (lične, ali i opšte). Kako svoje zapise vidite u kontekstu svjedočanstva za buduće dane?

BLAGOJEVIĆ: Ne razmišljam mnogo o tome. Da li će i na koji način neko djelo biti čitano i tumačeno, niko ne može da zna. Moj zadatak je da pišem najbolje što umijem, da kreiram mikrokosmose i da ostavim jedno od bezbroj različitih viđenja svijeta. Međutim, priče su - ma koliko biografskih upliva sadržavale - ipak samo fikcija. One nisu dnevnički zapisi koji imaju drugačiju vrijednost kao svjedočanstvo za neko buduće vrijeme. Kako bilo, svaka knjiga na neki način predstavlja svjedočanstvo o jednom vremenu, o ljudima, o autoru, o nadama i strahovima, o pobjedama i porazima (što ličnim, što onim drugim), o umjetničkim ili drugim dostignućima. Zato ih je neophodno čuvati. U tom smislu, vidim “Monument” kao tek jedan kamenčić golemog mozaika. 

GLAS: Da li je onda stvarno istina da ni za čim ne vrijedi žaliti osim za knjigama i bibliotekama?

BLAGOJEVIĆ: Apsolutno, premda je ova misao iz priče “Vikend sa grofom Marsiljijem” izvučena iz konteksta. Naravno da ćemo žaliti i za ljudima i za kućnim ljubimcima, pa i za stvarima. Ono što sam želio da apostrofiram odnosi se na važnost knjiga i biblioteka. Knjige su i dalje značajna svjedočanstva o duhu vremena, a biblioteke i danas predstavljaju najveće sabiralište znanja. Uništavanjem knjiga i biblioteka, bilo s namjerom ili bez nje, trpe i čovjek kao jedinka i čovječanstvo u cjelini. Riječ je o strašnom zločinu, jer strada znanje. To znanje je sadržano u milionima knjiga, što onih visokoumjetničkog dometa, što knjiga iz oblasti stručne literature. U tom ključu treba čitati to da “ni za čim ne vrijedi žaliti osim za knjigama i bibliotekama”. Gubitak unikatnih knjiga, rariteta ili čitavih biblioteka predstavlja civilizacijski korak unatrag. Neki rukopisi i knjige za koje znamo da su postojali zauvijek su nestali. Mi zato i danas treba da žalimo za njima, jer neka od tih stranica možda krije “savršen” stih ili važnu matematičku formulu, ili misao koja čitaocu može da donese olakšanje i spokoj, ili notni zapis koji će univerzalnim jezikom muzike razgaliti srca miliona ljudi. Knjige i biblioteke su zato motivi u nekim pričama iz “Monumenta”.      

GLAS: Kada posmatramo književnost, ali i svu umjetnost u sadašnjosti, od svega što je istorija sačuvala, imaju li sačuvana djela, knjige, slike i skulpture štit od prolaznosti? Kako uopšte većini predstaviti značaj nečega što je nastalo prije nekoliko stotina godina i značaj čuvanja sopstvene kulture i umjetnosti?

BLAGOJEVIĆ: Kada se za neko umjetničko djelo (s pravom) kaže da je od neprolazne vrijednosti, onda je nebitno kada je nastalo. Brojne skulpture, slike, pa i književna djela, stari više stotina godina, i dalje zadivljuju ljude. Međutim, treba priznati da takva djela procentualno čine mali udio umjetničkog stvaralaštva. Što, opet, ne znači nužno da su druga djela bezvrijedna, već su naprosto ostala začaurena u jednoj epohi, u vremenskoj niši izvan koje ne mogu da komuniciraju sa savremenim čitaocem/posmatračem. Osavremenjavanje je neophodan proces kako bi se čak i poznatim i univerzalnim umjetnicima i njihovim djelima omogućio “novi život”, kako bi komunicirali sa publikom. Šekspir se igra na hiljade načina, ali na savremenom engleskom jeziku, jer ga takoreći niko ne bi razumio. Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske je pripovijetke Petra Kočića prilagodila za najmlađe i za ljubitelje stripa kroz “Stripovijetke”, a moguće je u Sobi sjećanja odgledati “Kroz mećavu” uz pomoć naočara za virtuelnu realnost. To su samo neke od mogućih opcija prilagođavanja i spasa od prolaznosti. Dakako, nedovoljno kvalitetno djelo nikakva tehnologija neće “vratiti u život”. Rad na očuvanju i širenju svijesti o značajnim kulturnim dobrima neophodno je sprovoditi na nekoliko nivoa: kroz obrazovni sistem, putem kulturnih institucija i u okviru akademske zajednice. Kada postoji svijest o tome, za predstavljanje tih kulturnih i umjetničkih vrijednosti i njihovu veću dostupnost treba koristiti prednosti savremenog doba: digitalizaciju, onlajn platforme, virtuelne izložbe i postavke i slično. Svakako, ne treba nipodaštavati savremeno stvaralaštvo i domete koje su ostvarili naši savremenici na poljima književnosti, likovne i vizuelne umjetnosti, muzike i dr. 

GLAS: Kako bi to trebalo da činimo sada, a ne u budućnosti kada tvorci te umjetnosti više ne budu tu? Sadašnjost pokazuje da umjetnost i kultura u Republici Srpskoj često žive i postoje zahvaljujući entuzijazmu i ljubavi pojedinaca (i prije pandemije, a i sada, kada je smanjen broj kulturnih sadržaja). Kakve promjene na tom polju bi trebalo da se dese?

BLAGOJEVIĆ: Ova pitanja spadaju u red onih koja se tiču raznih nivoa odlučivanja i teško je na njih jednostavno odgovoriti. Suština je da se najprije umjetnost i njeni stvaraoci trebaju prepoznati kao važan segment društva. Potom, umjetnike i kvalitetnu umjetnost treba planski podržavati i podsticati. Učinjeni su određeni koraci, na primjer, pravni okvir za definisanje kategorija slobodnog umjetnika i stručnjaka u kulturi, te izrada registra. Potrebno je podržavati esnafska udruženja iz oblasti umjetnosti i kulture, domaće izdavačke kuće i sve druge koji djeluju u tzv. kulturnoj industriji, a čiji se rad pokazao kvalitetnim i profesionalnim. Samo takav, dugoročni i sistemski riješen odnos, može da donese ne samo stalnost u kvalitetnoj produkciji, već i adekvatno vrednovanje stvaralaca. U suprotnom, kulturni život će biti sveden na sporadične bljeskove sjajnih pojedinaca, te na amaterizam i KUD-ove. Dabome, nemam ništa protiv KUD-ova i ne želim govoriti sa elitističkih pozicija kulture, već samo ističem da je za vrhunske rezultate u umjetnosti, dakle one koji ostaju kao dugotrajne vrijednosti, neophodno stvoriti pogodan ambijent i uslove.

Kontakt i smisao

GLAS: Da li je stvaranje umjetnosti i njeno dijeljenje sa svijetom uvijek pomalo borba s vjetrenjačama?

BLAGOJEVIĆ: Svakako da jeste. Danas je, govorim kao pisac, možda još teže doći do čitaoca nego što je ranije bio slučaj. Uprkos blogovima, društvenim mrežama i drugim pogodnostima, izuzetno mnogo autora je prisutno, dosta se štampa, a čitalaca je i u demografskom i u svakom drugom smislu sve manje. Pandemija je još više odvojila pisca od čitaoca, pa su se stvari dodatno zakomplikovale. Nedostaje nam i kontakt, odnosno književne promocije, ali nedostaje nam i vrijeme potrebno za uživanje u literaturi. Pokatkad zato imam osjećaj da je pisac nekad bio kap vode u jezeru, a da je danas kap vode u okeanu. Ali, ako pisanje prihvatam kao poziv, kao nešto što je neodvojivi dio mene, onda je i ovako nezahvalan odnos kaplje i okeana prihvatljiv. Bez stvaranja, kao i bez čitanja, sve bi imalo manje smisla, ako bi smisla uopšte i bilo. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.