Andrea Jeftanović: Divni ljudi me stalno vraćaju u Sarajevo

Moj prvi susret sa Sarajevom bio je težak, jer je to bilo 1997. godine, dvije godine nakon rata, i bilo je mnogo razaranja i štete ne samo u materijalnom smislu nego i u dušama ljudi. Od ratnih godina, a zatim 1945. godine porodica je izgubila svu svoju imovinu u Sarajevu. Tokom prve posjete bilo je mnogo emocija - suza radosnica, ali i tuge. Kada je moj otac bio stariji i već pomalo bolestan, povjerio mi je želju - da bude sahranjen kao pravoslavni hrišćanin u porodičnoj grobnici na Barama, u svojoj rodnoj zemlji, pa i dalje planiram da to realizujem, rekla je, između ostalog, u intervjuu "Glasu Srpske" Andrea Jeftanović, potomak Gligorija Jeftanovića koji je izgradio moderno Sarajevo.

Andrea je njegova praunuka, a iako porodica Jeftanović nosi velike zasluge za ono što današnje Sarajevo jeste, njoj je u tom gradu sve oduzeto.

GLAS: Kakav je bio Vaš prvi susret sa Sarajevom?

JEFTANOVIĆ: Moj prvi susret sa Sarajevom bio je težak, jer je to bilo 1997. godine, dvije godine nakon rata, i bilo je mnogo razaranja i štete, ne samo u materijalnom smislu nego i u dušama ljudi. Ali sada, svaki put kada se vratim, iako još vidim te rane iz rata, mogu vidjeti, ipak, i budućnost.

GLAS: Šta Vas nanovo vraća u Sarajevo i Istočno Sarajevo?

JEFTANOVIĆ: Divni prijatelji i kolege. Gradska uprava Istočno Sarajevo pobrinula se da očuva porodičnu grobnicu Jeftanovića. Osim toga, bili su divni domaćini, dočekali su me sa mnogo poštovanja i velikodušnosti. Uz njihovu pomoć otvorena su mi vrata važnih institucija, upoznali su me sa stručnjacima i ljudima koji su mi pomogli da razumijem istoriju svoje porodice i da bolje razumijem svoje srpske korijene. Takođe, pozvali su me i na važne proslave i svečanosti u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, gdje sam se zaista osjećala kao dio te zajednice. Mislim da imamo vrlo zanimljive projekte za budućnost koji će graditi mostove između Istočnog Sarajeva i Čilea.

GLAS: Za porodicu Jeftanović kažu da je izgradila moderno Sarajevo. Šta trenutno imate od imovine koja je nekada pripadala Vašoj porodici i da li ćete se boriti da je vratite?

JEFTANOVIĆ: Od ratnih godina, a prije toga i nakon 1945. godine porodica je izgubila svu svoju imovinu. To je bilo veoma nepravedno s obzirom na godine rada i doprinosa obrazovanju, kulturi, trgovini, vjerskom životu.

GLAS: Tokom razgovora sa publikom u Istočnom Sarajevu rekli ste da ste sa ocem, kada ste došli prvi put u Sarajevo, posjetili hotel "Evropa", školu u koju je išao Vaš otac i kuću u kojoj je živio. Kako je otac reagovao kada  ste posjetili te objekte, o kojoj je školi riječ i šta je sada sa Vašom kućom?

JEFTANOVIĆ: Tokom te posjete bilo je mnogo emocija - suza radosnica, ali i tuge. Najprije smo prošli pored njegove kuće u zgradi na uglu ulica Maršala Tita i Dalmatinske, zamolili smo da uđemo u stan, ali su stanari bili sumnjičavi i nisu nas pustili. Zatim smo svratili do škole koja se nalazi nekoliko ulica dalje, iskreno, ne sjećam se imena te ulice. Takođe, posjetili smo i hotel "Evropa". Na kraju se sjećam posjete prelijepoj Staroj pravoslavnoj crkvi i njenog predivnog plavog neba. U toj crkvi vlada posebna atmosfera, tišina, drvo i, naravno, miris tamjana. Osim toga, moj otac je u njoj kršten.

GLAS: Imate i vrlo zanimljivu priču o satu koji je vezan za Vašu porodicu. O čemu je riječ?

JEFTANOVIĆ: To je predivna priča koja povezuje porodicu Jeftanović s porodicom Albahari, sefardskog jevrejskog porijekla. Sat povezuje obje porodice još iz vremena Prvog svjetskog rata, kad je David Albahari spasao jednog Gligorijevog sina i on mu je u znak zahvalnosti poklonio sat. Danas se taj sat nalazi kod mene i on nakon više od 118 godina starosti i dalje savršeno funkcioniše.

GLAS: Prije nekoliko godina obnovljena je porodična grobnica porodice Jeftanović na groblju Bare. Gdje je sahranjen Vaš otac i da li je istina da bi želio da se i njegovi posmrtni ostaci nađu tamo gdje je porodična grobnica?

JEFTANOVIĆ: Da, to je još u procesu. Kada je bio stariji i već pomalo bolestan, povjerio mi je tu želju - da bude sahranjen kao pravoslavni hrišćanin u porodičnoj grobnici na Barama, u svojoj rodnoj zemlji. Umro je 2011. godine, ali ja tada nisam imala kontakte koje imam sada. Planiram da kontaktiram sa Mitropolijom i zatražim njihovu dozvolu kako bih to realizovala.

GLAS: Da li se u Vašim književnim djelima nalaze motivi iz istorije Vaše porodice i sa ovih prostora?

JEFTANOVIĆ: Pisala sam knjige različitih žanrova i u mnogima je prisutna tematika rata, gubitka korijena, identiteta.

GLAS: Koliko je bitno da znamo o svojim korijenima i svojoj prošlosti?

JEFTANOVIĆ: Veoma je važno. Od generacije do generacije učimo priče i običaje koji nas usmjeravaju i daju nam pravac. Mi smo dio jednog velikog tkanja vrijednosti, istorije, saznanja, duhovnosti i slično. Prošlost nas uči, ona je dio našeg pamćenja. U mom slučaju, konkretno, zanima me sve što je u vezi sa kulturnim razvojem, obrazovanjem i Srpskom pravoslavnom crkvom.

Moja kuća

Andrea Jeftanović čileanska je književnica i pozorišna kritičarka. Rođena je u srpsko-jevrejskoj porodici, a po očevoj liniji potomak je čuvene i ugledne sarajevske porodice Jeftanović, koja je 1941. morala da napusti zemlju.

Gostovala je u Istočnom Sarajevu na manifestaciji "Principovi dani u Istočnom Novom Sarajevu". Tokom razgovora s njom na temu "Korijeni u prošlosti, a srce u Sarajevu i Čileu", bilo je riječi o porodici Jeftanović, porijeklu i pripadnosti, ali i načinu na koji su korijeni iz Sarajeva oblikovali Andrein identitet.

- Istočno Sarajevo je moja kuća, ovdje sam divno primljena, kao da sam dio porodice. Mnogo se radujem što večeras sa vama razgovaram o našim korijenima, porijeklu i identitetu. Svaki put kada dođem u Republiku Srpsku otvaraju mi se nove ideje za moje istraživačke projekte i porijeklo moje porodice - rekla je ona.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.