Aleksandra Batinić dobitnica priznanja “Stražilovo”: Nagrada opomena i mač za vratom

Danko Kuzmanović
Aleksandra Batinić dobitnica priznanja “Stražilovo”: Nagrada opomena i mač za vratom

Svaka nagrada se sastoji iz sledećeg: neko ko ima iskustva u oblasti na koju vi pretendujete, vidi i shvati ono što radite, proceni da je to kvalitetno i onda odluči da vas nagradi za to.

Skrenuli ste pažnju nekome na svoj rad, ali to ne znači da ćete moći ili hteti da idete baš u tom smeru. Možda ćete izgubiti pažnju tog oka, ali ko zna koliko očiju vas ne gleda, možda vas neko pogleda posle tog nagrađivanja, možda ne, i opet, nekome se ne sviđa to što vidi.

Kazala je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” pjesnikinja Aleksandra Batinić, koja je jedna od četiri ovogodišnje dobitnice nagrade “Stražilovo”, koju za nove pjesničke knjige od 1973. godine dodjeljuje “Brankovo kolo”.

- Treba se što pre osloboditi posledice svake nagrade, setiti se da s vremena na vreme obrišete prašinu s nje i služiti se uspomenom na nju samo u trenucima krajnjeg stvaralačkog defetizma. Nagrada je opomena i mač za vratom, primećeni ste, ali to ne mora da znači ništa, a tek ne znači ništa za neki budući rad, osim što obavezuje taštu pesničku svest da mora da ostane na nekom “zamišljenom, opisanom”, zapravo “nedefinisanom” nivou.

GLAS: Vaš pjesnički prvenac “Antikitera” nosi ime po jednom od grčkih ostrva pored kojeg je prije dva milenijuma potopljena rimska galija puna grčkih statua,  grnčarije i  nakita. Šta je sve potonulo u Vašu zbirku?

BATINIĆ: Moj bezdan, tj. nepresušni izvor preispitivanja i doživljavanja, u ovoj zbirci opstojava na zamagljenoj, pomešanoj tradiciji paganskog, hrišćanskog nasleđa i mitoloških zabluda, zamagljenoj jer je proteklo vreme tako zamrsilo to klupko da ne mogu jasno da identifikujem njegove konce. To je neka međupozicija - tradicija traži da se sa njom uvežem, da nađem korenje iliti uporište i konstantno se izmiče nudeći mi poluistinita značenja i nedorečene odgovore. To nazivam mehanizmom sa Antikitere, spravom koja radi, a da niko ne zna po kojim principima i čemu služi, koja traži odgonetku, a odbija odgonetače zagonetkom. Sve to izaziva ontološku zapitanost, pa ako hoćete i bes, teskobu i strah, jer je najmučniji osećaj živeti na nigdini - nebo pritiska, zemlja potiskuje i oba traže da se živi i oba se otimaju smrti. Sa druge strane, život je mehanizam koji čoveka u vremenu pokreće napred, mehanizam koji nudi i traži odgovore. U egzistencijalnom strahu čovek je sposoban jedino da nazire, da sluti i da postavlja pitanja.

GLAS: O čemu govori Vaša poezija?

BATINIĆ: Većina mojih pesama postavlja pitanja, promišlja ili sudi o Bogu, prirodi, postanju i kraju, ljubavi i žrtvi, krivici i spasenju. Pozicija pevanja je, stoga, u njoj višestruko rascepljena - između prošlosti i sadašnjosti, transcedentalnog i materijalnog, melodije i antimelodije (antikitara, antipevanje), između subjekta koji doživljava i objekta nad kojim se gestovi vrše.

GLAS: Koji su pjesnici uticali na Vaše poetsko sazrijevanje?

BATINIĆ: U prvom redu na mene su snažan uticaj izvršili pesnici naše avangarde i postmodernizma, poput Miloša Crnjanskog, Rastka Petrovića, Momčila Nastasijevića, zatim Ivana V. Lalića, Branka Miljkovića, kasnije i Vasko Popa, Borislav Radović i Novica Tadić. Uporedo s njima i Josif Brodski, čiju pesmu “Svemir” čak i nesvesno recitujem u sebi svakog dana, Rajnar Marija Rilke, T. S. Eliot, Česlav Miloš, Pol Selan i  drugi.

GLAS: Da li je među njima i Branko Radičević?

BATINIĆ: Jedan stih Branka Radičevića, koji inače nije “moj” pesnik, duboko je urezan u srž mog poimanja života i pevanja - “Nje više nema, to je bio zvuk”. Zamislite kakav i koliki je ontološki i epistemiološki put pređen u samo jednom stihu! Ona je živela, sada je mrtva, iza nje je ostala samo smrt, kao praznina, a ta praznina zvuči, ona ima svoju melodiju! I tu melodiju čuje Branko Radičević, ona je tačka njegovog znaka pitanja. Da nije napisao više nijednu pesmu, Branko bi bio veliki zbog ovog stiha. Ta melodija praznine je nešto što godinama sa malo uspeha pokušavam da smestim među svoje stihove.

Književnost

GLAS: Šta je to što nedostaje našoj trenutnoj književnosti?

BATINIĆ: Samo prevrat, stvaralački skandal, ništa više. Ali, taj prevrat sadrži, za današnje parametre, neke “izgubljene” ili skoro nedostižne pojmove, poput slobode, spoznaje koja je uslov slobode, pobeda nad strahom i entropijom koja je uslov spoznaje, zatim izgrađen sistem vrednosti uprkos dekonstrukciji vrednosti, bezuslovno kritičko mišljenje. Treba pomenuti retke pesnike mlađe generacije koji to zaista i čine - Moniku Herceg, Barbaru Delać, Milicu Milosavljević, Dalibora Tomasovića i Spasoja Joksimovića.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana