Oskarovac Majkl Dudok De Vit za "Glas Srpske": Ljudska priroda je temelj vrhunske umjetnosti

Prvo, to je izuzetno velika čast i veoma je poseban momenat za mene i to nije kurtoazija. Veoma sam dotaknut dočekom i ljudima koje sam upoznao u Banjaluci i ovo je zaista nevjerovatno. Kada razgovaram sa publikom, bilo na umjetničkim školama, univerzitetima ili festivalima, tema je uvijek prilično lična, ponekad prilično intimna i veoma osjetljiva.

Rekao je ovo za Glas Srpske, slavni holandski animator i režiser Majkl Dudok de Vit, objašnjavajući svoje utiske sa gostovanja na 18. Međunarodnom festivalu aniranog filma Banjaluka 2026. Oskarovac, kaže da ovaj festival istina stiže iz manje zemlje ali da on umjetnost ne dijeli na male i velike zemlje već ga samo intersuju ljudi koji je stvaraju.

-Ne pravim razliku između zemalja to je uvijek razgovor sa ljudima. Bili oni Amerikanci ili ljudi iz male zemlje poput ove ovdje, za mene je to isto. Ja i sam dolazim iz prilično male zemlje, a živim u srednje velikoj zemlji, tako da to ne pravi nikakvu razliku.

Svi ovi susreti su mi izuzetno dragocjeni. Nikada ranije nisam bio u Bosni i Hercegovini, tako da postoji velika radoznalost sa moje strane. Ali kada govorimo o umjetnosti, kreativnosti i poteškoćama vezanim za to, osjećaj je uvijek isti, bez obzira na to da li je riječ o Japanu, Kolumbiji ili ovde, rekao je Dudok De Vit

GLAS SRPSKE: Vaša karijera je obilježena prepoznatljivim vizuelnim rukopisom, crtežom, četkicom, tušem i akvarelom. U eri hiperprodukovane CGI animacije i blještavih 3D efekata, vi ste ostali vjerni tom, da kažemo, tradicionalnom senzibilitetu i jednostavnosti. Koliko je danas teško sačuvati tu autentičnu ljudsku ruku u svakom kadru filma?

DUDOK DE VIT: Ja moram da crtam, ja sam ilustrator i zaista lično crtam. Za mene nije uzbudljivo da pravim film u kojem programirate pokrete u softveru, to je vrlo jednostavno.

Ipak, i dalje postoje mnogi animatori skao ja,  mi moramo da držimo olovku i da crtamo. Zbog toga je prilično lako osjetiti strast prema tome, i na sreću, postoji publika za to.

Ljudi prepoznaju da ručno rađeni filmovi, bilo da se radi o lutkama, crtežima ili slikama, imaju svoju bezvremensku ljepotu. Oni su veoma, veoma ljudski – nisu savršeni kao kompjuterska animacija, već imaju ljudski karakter.

Prije dvadeset godina ljudi su pitali da li će ručno crtana animacija nestati, ali nije, ona ne nestaje , već traje i opstaje bez opbzirana na sve promjene.

GLAS SRPSKE: Za film „Otac i kćerka“ nagrađeni ste „Oskarom“ 2001. godine, a bili ste nominovani i za film „Monah i riba“ 1994. godine. Kako je izgledao taj trenutak kada je jedan, uslovno rečeno, mali film o tišini i prolaznosti trijumfovao na velikoj svjetskoj sceni i koliko su vam te nagrade promijenile život i odnos prema filmu?

DUDOK DE VIT: Sam trenutak boravka na dodjeli nagrada u Los Anđelesu je nešto sasvim i bizarno i divno. To je prava zabava i, kao i na svakoj zabavi, ne želite da budete cinici niti previše kritični,  jednostavno uživate. Amerikanci su zaista dobri u glamuru i proslavama. Ipak, tokom same ceremonije, koja je prilično duga, svi počnu da izgledaju pomalo umorno. Što se tiče "Oskara", to je ogroman publicitet za vaš film jer iznenada milioni ljudi saznaju za njega, na čemu sam jako zahvalan. Naravno, uvijek postoje ljudi koji umanjuju vrijednost malih filmova, ali kada čuju da sam putovao po svijetu i bio dio ceremonije u Los Anđelesu, shvate da radim ozbiljne stvari. Već idućeg dana sve se vraća u normalu: ja nisam slavan, hodam ulicom i niko me ne prepoznaje, što meni sasvim odgovara.  

GLAS SRPSKE: Tokom karijere radili ste i za velike svjetske studije iz Amerike, poput „Diznija“, učestvujući u stvaranju filmova poput „Ljepotice i zvijeri“. Koliko su vam ta velika industrijska iskustva pomogla u karijeri i koliko ste morali da se borite da zadržite svoj autorski integritet?

 DUDOK DE VIT: Ponekad morate praviti kompromise i ja to prihvatam, posebno na komercijalnim projektima kada treba da zaradite novac ili kada želite da sarađujete sa određenim ljudima. Međutim, za moje sopstvene kratke i dugometražne filmove kompromisa gotovo da nije bilo, svedeni su na nulu. Rad sa „Diznijem“ i sjajnim animatorima u istoj prostoriji bilo je odlično iskustvo. Sjedili smo zajedno, gledali jedni drugima crteže i učio sam iz njihove profesionalnosti.

Ipak, shvatio sam da ja nisam osoba stvorena za rad u velikim studijima poput "Piksara“ ili "Diznija",  meni je na neki način potrebna nezavisnost. 

GLAS SRPSKE: Posebno poglavlje vaše karijere predstavlja saradnja sa legendarnim japanskim studijom „Gibli“ na filmu „Crvena kornjača“. Kako je izgledao spoj evropskog minimalističkog autorskog izraza i magične poetike studija „Gibli“? Šta ste najdragocjenije ponijeli iz te saradnje?

DUDOK DE VIT: Nisam želio da oponašam velike japanske majstore poput Mijazakija i Takahate jer su oni potpuno drugačiji. Ja imam snažnu prirodnu želju da stvari držim veoma jednostavnima, a oni su to razumjeli. Radili smo bez ikakvih problema.

Najveća stvar koju sam ponio iz saradnje sa studijom "Gibli" i Isaoom i Takahatom jeste njihovo povjerenje u mene, što je neprocjenjivo. Dugo vremena nismo imali ni formalni ugovor; vjerovali smo jedni drugima kao ljudska bića, čak i u biznisu koji obrće milione evra.  

GLAS SRPSKE: U vašim filmovima dijalozi su rijetki ili potpuno odsutni. Umjesto riječi, priču nosite slikom, ritmom i muzikom. Da li je za vas animacija najmoćnija upravo onda kada se oslobodi govora i progovori univerzalnim jezikom emocija i slika?

DUDOK DE VIT: Da i ne. Vidio sam mnogo kratkih filmova bez dijaloga na festivalima i oni funkcionišu izvanredno. Animacija može biti izuzetno moćna bez verbalnog jezika jer koristi druge izražajne elemente: glumu likova, muziku, likovni dizajn i samu priču.

Kada film nema dijalog, on postaje donekle mitološki i omogućava gledaocima da izgrade sopstvenu interpretaciju, što ima posebnu čar.  Ali sa drUge strane imate sjajne filmove sa mnogo teksta, koji funkcionišu jednako uspješno i kvalitetno. To je ipak, u suštini stvar osjećaja i autorskog nadahnuća.

GLAS SRPSKE: Pored režije i animacije, radili ste i kao ilustrator knjiga za djecu. Koliko vam je taj rad i energija najmlađih čitalaca donosila svježinu u sopstvenom umjetničkom izrazu?

 DUDOK DE VIT: Uradio sam samo nekoliko knjiga i uživao sam u tome jer je rad na nepokretnim slikama bio potpuno drugačiji. Ipak, ilustrovanje knjiga za djecu nije moj glavni talenat. Da jeste, vjerovatno bih radio više takvih projekata. Osim toga, od ilustrovanja knjiga je veoma teško živjeti osim ako ne radite u kontinuitetu, jer radite mjesecima za relativno malu finansijsku naknadu.  

GLAS SRPSKE: Za kraj, kako vidite budućnost animacije danas, kada digitalne tehnologije i vještačka inteligencija dominiraju u svim sferama? Koliko je teško sačuvati autentičnu ljudsku ruku i emociju?

DUDOK DE VIT: Velika promjena je vještačka inteligencija i niko još tačno ne zna kuda to vodi jer se razvija prebrzo. Mnoge stvari u animaciji koje su ranije zahtijevale mjesece rada sada se mogu obaviti za jedan dan, i to uz profesionalan rezultat.

Ipak, primjećujem da digitalna animacija i rad vještačke inteligencije često imaju određenu sterilnost. Nedostaje im ona blago neuredna ljudska priroda.

Baš kao što živa gitara ili klavir uvijek imaju posebnu toplinu koju sintisajzer ne može u potpunosti zamijeniti, tako nam je i u animaciji potrebna ta autentična ljudska nota.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.