Milivoje Unković za "Glas": Kultura je najbolji otpor manipulaciji

Nova umjetnička praksa je jedan projekat NATO pakta koji je u početku bio dio strateških uplitanja u kulturu, uslovno rečeno, "malih naroda" ili tamo gdje je podesno, a kad se kultura razvodni, onda je lakša politička i svaka druga manipulacija sa tim narodima i tim prostorima...

Rekao je između ostalog u intervjuu za "Glas Srpske" Milivoje Unković, slikar i akademik, koji je prošle sedmice u Istočnom Sarajevu otvorio izložbu slika i skulptura rađenih različitim tehnikama pod nazivom "Put ka nebu".  Doajen srpske umjetnosti navodi da sam naziv izložbe na neki način, simbolizuje i njegov životni put.

- Put ka nebu je put ka onom univerzumu kome svi težimo. I u ljudskom i u umjetničkom smislu,  put ka univerzalnom je pravi put. Kako kaže jedan moj prijatelj: "Prave puteve moramo iz sebe krasti, treba se popeti dovoljno visoko ako ništa drugo, da bi mogli pasti" , ja se penjem pa do kada, vidjećemo – rekao je Unković.

GLAS: Gdje je umjetnost danas u vremenu, kada je sve češće dikitiraju van umjetničke pobude?

UNKOVIĆ: To je jedno od vrlo teških pitanja da bi se moglo konkretno odgovoriti. Današnja situacija kada je u pitanju umjetnost, prije svega kada govorimo o likovnoj umjetnosti, podrazumijeva sve što čovjek svojim vizuelnim čulom spoznaje od orijentacije kud ide, kud šeta do stvaranja umjetničkih djela. Svejedno, dobra je podloga da se može pod tim predstavljati nešto da je umjetnost, a što je možda daleko od poimanja umjetnosti kao jednog stvaralačkog čina, darovitog, duhovnog i sadržajnog u kontekstu samog medija u kome se izražava. U likovnoj umjetnosti je toga najviše isprepleteno, od vizuelnih umjetnosti koje su vezane za film, video art, bodi art, land art, imate sve što je kroz istoriju razvoja bilo prisutno i korišteno kao materijali, ali su bili u kontekstu jedne unutrašnje duhovne potrebe i pojašnjavanja sopstvenih shvatanja i odnosa čovjeka i prostora u kome egzistira u određenim epohama.

Međutim, ovo je danas situacija koja traje pedesetak i više godina, jedan koncept koji malo ljudi zna, čak i ovi koji se bave umjetnošću - mislim na mlađe generacije, da je nova umjetnička praksa jedan projekat NATO pakta koji je u početku bio dio strateških uplitanja u kulturu, uslovno rečeno, "malih naroda" ili gdje je podesno. Kad se kultura razvodni onda je lakša politička manipulacija i svaka druga sa tim narodima i tim prostorima. Stoga nije čudo što nas uvijek opominju da moramo zaboraviti prošlost. Čovjek jedino zna ono što je prošlo kroz mnoštvo relevantnih artefakata. Ono što je u budućnosti, možemo samo da nagovještavamo, pretpostavljamo... Ona je maglovita. U tom kontekstu, iskorišteno je sve to da se razvodni umjetnost i nama se nudi puno toga što nema veze sa umjetnošću kao neprikosnovenim. I nije problem sa stvaralaštvom i slobodama. One trebaju da postoje, ali je problem u tome što je nametnuta uniforma, da je samo to vrijedno i da je samo to savremeno kao da niko danas u savremenom slikarstvu ili bilo čemu nije posvećeni čovjek.

GLAS: Jedna vrsta diktature po pitanju podobnih vidova umjetničkog izraza?

UNKOVIĆ: Kako kaže Đorđe Kadijević, u jednom svom govoru u raspravi o umjetnosti postavio je pitanje istoričarima: kojoj je to poetici likovnoj istekao mandat pa da ne smije da se uradi portret, pejsaž...?! To je stvar senzibiliteta i neka individualna potreba u samom izboru čime će se baviti i kako će to transponovati. Kada je u pitanju likovna umjetnost, može se konstatovati da je u jednom nezavidnom položaju, za razliku od muzike gdje se mora imati sluha, znati tehnika sviranja ... Mora se reći da imamo i mlade darovite ljude koji ne daju svoje ja kada im daju te nove uniforme kao u doba socijalizma. Danas je stanje mnogo gore nego što je onda bilo. Hoće da su slobodni, da su individualni...Njih puno ne dotiče ova nova umjetnička praksa i mislim da je tu negdje nada da će ponovo doći do prihvatanja onih vrijednosti koje su primjerene čovjeku, koje se ne mogu izbaciti, govorim o estetici i svemu onome na čemu počiva umjetničko djelo. Spominjem muziku jer muzika je najapstraktnija umjetnost i umjetnost se najbolje definiše i osjeća čulima. Logično je da čovjek uvijek nastoji  da u svom djelovanju, kada je u pitanju stvaralački čin, da maksimum u onome što bi ga kao ličnost najbolje definisalo. Ja to isto kažem i kada je u pitanju likovna umjetnost kao rukopis. Koliko god je ljudi na planeti, rukopis je različit i neponovljiv. Stoga, linija kao jedan od likovnim elemenata koja postoji od praistorije, je neprikosnoveni prenosilac našeg unutrašnjeg doživljaja na neki materijal, platno. Poštovanjem sebe najbolje će se doći do onoga što zaokružuje i čini ga prepoznatljivim među stotine i hiljade umjetnika. GLAS: Može li biti istinske umjetnosti ako je pedagoški ograničena u samom startu?

UNKOVIĆ: Student mora biti slobodan. On mora da uči ono što se da naučiti. Profesor da ne dira ono što je Bog dao i ne smije da ide ni u kakve klišee. Na njemu je da prema svojim čulima vidi kako će transformisati ono što radi. Kada su me zvali, kada je formirana sarajevska akademija, rekao sam da nikada nisam planirao da se bavim pedagoškim radom, a eto kasnije su rekli i studenti i ostali da sam to odlično radio. Upravo sam se držao onoga kroz šta sam i ja kao student prolazio. U umjetnosti kad studirate ta korektura ide direktno u dušu i pogađa srce tog mladog čovjeka. Nikada nisam studentu izgovorio da mu to ništa ne valja i da to treba baciti. Ako je položio prijemni ispit, mi smo kao profesori potvrdili da on ima darovitosti. U njegovim skicama ili bilo čemu, uvijek postoji jedan detalj koji je dragocjen. Od tog detalja neka se on nastavi dalje da razvija. On će onda sam eliminisati ono što ne valja. To je jedan dragocjen momenat kad ne smetate mladim ljudima, a usput se provedete korektno i dobijete ono što zahtijeva jedan univerzitet. Igrom slučaja, mada ne volim da glorifikujem moj pedagoški rad, baš iz moje klase 90 odsto studenata je iz Grupe "Zvono", koja je prva osnovana. Svi ti studenti znaju i slikati za razliku od ovih danas koji se bave instalacijom i nisu savladali ni tehnike slikanja...To je ono što se da naučiti, da se mladom čovjeku pokažu neke stvari koje se daju naučiti recimo kao u muzici tehniku sviranja  vježbom po šest sati, u dramskim umjetnostima  dikcije, scenski nastup , vježbe koje mora da savlada. To nije jedino relevantno da će se stvoriti umjetničko djelo ili dobra predstava, ali su preduslov koji se mora znati. Ne postoji nijedan fakultet za pisca. Ljudi studiraju svjetsku ili našu književnost pa nisu književnici, tako je slično i ovdje - mi dajemo i ubrzavamo proces darovitosti da brže stigne tamo gdje treba, ali ne možemo stvoriti umjetnika ako sam ima limitiran onaj dio koji je neophodan da bi neko bio umjetnik. Kada u klasi postoji pet-šest studenata, oni utiču jedni na druge da spoznaju u procesu rada šta se to dešava sa slikom. Ono što je bitno u slikarstvu, kad počnete da slikate, imate neku ideju koja ide dalje do onoga momenta kada slika diktira samom autoru šta da radi. Postoji objekat, subjekat i sam autor i u tom trouglu se dešavaju te čudne stvari, pretakanje nečeg u neku novu formu koju zovemo slika.

Moć umjetnosti jeste u tome da oplemeni našu dušu. Ona neće promijeniti ovaj rušilački svijet nagona koji je stvoren u praistoriji kada je čovjek spoznao da može na lak način da riješi svoje neke probleme, okupacijom, ubistvom ili krađom da postane bogat, tako da se te čulnosti moraju njegovati. Naravno, sve to je vezano i za naš odgoj od rođenja pa nadalje. Pitaju mlade mame kad treba početi vaspitavati dijete - istog sekunda kad se rodi. Život je jedan kontinuitet, a ja sam zagazio u devetu deceniju  i vrlo je bitno da se čovjek nije ogriješio o ljude, o svoju porodicu, prijatelje, društvo u cjelini, znane i nepoznate ili slučajnog prolaznika. To je nešto što se mora podrazumijevati.

GLAS: Vi ste rat 1992. godine dočekali u Sarajevu. Da li ste se nakon svog odlaska iz Sarajeva vraćali u taj grad i da li Vam nedostaje?

UNKOVIĆ: Kao što se u životu ništa slučajno ne dešava, tako je i kod mene bilo. Mene je rat sa porodicom zatekao u Sarajevu kao i mnoge. Nadajući se da ćemo imati malo razuma u tom pluralističkom i višestranačkom društvu i da se konačno shvati da su različita razmišljanja blagodet, da nema zlih namjera da se potire nešto što ne bi trebalo, pogotovo to ne bi trebalo da bude u BiH za koju su govorili da je Jugoslavija u malom, ali nažalost sve to je palo preko noći i prostor je postao tijesan. Sve je počelo da se ruši, od pogibije svatova, do obračuna u policijskoj stanici blizu Hrasnog gdje sam i ja stanovao, bilo je vidljivo da je "đavo odnio šalu" i u tom naselju. Onda sam ja svoju porodicu, pokojnu suprugu i pokojnog sina poslao kod moje majke u Ilijaš gdje je bilo mirno. Oni su otišli kod moje majke, a ja sam ostao u Sarajevu jer sam imao obaveza. Radili smo dosta pošto je bilo osnovano Srpsko dobrotvorno društvo "Dobrotvor", sa legendom pokojnim popom Žućom u njegovoj crkvi.

U opštini Novo Sarajevo imali smo prostorije gdje smo pokušavali humanitarnim akcijama da pomognemo ljudima. Jednog vikenda, da ne budem stalno sam u Sarajevu, odlučim da sa porodicom provedem vikend. Sestra je došla autom po mene i to je bio zadnji dan kada se iz Sarajeva moglo izaći. Sarajevo je iznutra zatvoreno, a nije spolja. Ono što mnogi nisu znali ni tada, moraju znati da je Sarajevo bilo najveći srpski grad odmah poslije Beograda. Sve opštine oko Sarajeva koje su vijekovima - od Pala, Sokoca, Ilijaša, Vogošće, Hadžića, Ilidže  su srpske, a oko njih struktura drugih naroda- u Kiseljaku i Fojnici Hrvati, a Muslimani prema Olovu. To je ono što zapad nikada nije shvatio ni htio da razumije, nego je forsirao krilaticu da su Sarajevo okupirali Srbi kao da su došli sa Marsa ili Srbije. Iz ovog  ugla gledano i imajući u vidu  ono šta se desilo sa onima koji su ostali u Sarajevu, mogu reći da je sami Bog mene izveo taj dan i to baš zadnji dan iz Sarajeva kada se moglo izaći. Na svu sreću u ovom ratu iz moje uže porodice niko nije stradao iako mi je nastradalo dosta prijatelja. Problem je nastao kada se rat razbuktao.

GLAS: Nismo se uklapali u opštestvorenu sliku o osvajačima i braniocima?

UNKOVIĆ: Pored ovih humanitarnih stvari koje sam radio bio sam i na zadnjoj sjednici Savjeta Univerziteta u Sarajevu. Nad rektorom Univerziteta pokojnim Borišom Starovićem pokušan je atentat u Sarajevu, a 400 dana je do izlaska iz Sarajeva i odlaska u Srpsko Sarajevo bio u zatočeništvu u Hirurškoj klinici, čiji je bio direktor. Ne bih ulazio u detalje, ali tamo gdje se moglo očekivati najviše savjesti, ja sam doživio kao čovjek jedan duhovni poraz u vokabularu riječi: Ovi sa Trebevića pucaju, a ovi dole se kao brane. Čovjek prosto ne vjeruje kolika  je ta plitkost razuma i netolerancija počela  da kvasa. Sarajevo postaje tijesno. Sve što sam radio i imao u nekom kontinuitetu poslije studija i atelje, i stan, i kuća u Počitelju - sve je to bilo puno slika  izgubio sam  jednog dana. To je apsolutno nevažno. Mene je kroz život interesovalo kada govorim o ljubavi prema gradu, ljubav prema čovjeku, ko stanuje u tim zgradama i to me veže. Mogu da uživam u arhitekturi, u prirodnim ljepotama, konfiguraciji određenog prostora bilo gdje na planeti, ali da bi negdje živio moram tu imati i neke ljude koje smatram prijateljima. Ja i dalje mislim da je većina ljudi na nivou dobrih namjera, ali mora se imati u vidu i ona naša poslovica: Što jedna budala napravi, to stotine pametnih ne može da ispravi.

GLAS: Tragedija rađa tragediju ako se ne nađe način da se taj krug promijeni?

UNKOVIĆ: To su istorijske sudbine ovih prostora. Ja sam rođen dok je trajao i onaj prethodni rat - 1944. godine. Bilo mi je sedam dana kada me je otac jedini i prvi put vidio i kada je njegov život okončan. Sve to nije moju energiju i čvrstinu srušilo i sva ta dešavanja su me na neki način stabilizovala. Moj život je počeo sa smrću. Bio sam suviše mali da bih to shvatio, ali sam shvatio kroz dalje odrastanje i nikada se nisam osjećao oštećenim. Energija i snaga moje majke me je držala. Mnoge familije imale su sličnu sudbinu i nikada ne izdvajam neki svoj dio iz strukture čitavog naroda. Stotine jama se dešavalo, Jasenovaca, raznih stratišta ... Ja sam vaspitavan na epskoj poeziji i svim ljudskim mudrostima. Kad danas tumače sve to, epsku poeziju, Njegoša…, i tvrde  da je to neki nacionalizam, moram konstatovati da je to laž. Ništa u meni nije razvijalo ni mržnju, ni osvetu. Ko čita ta djela kako treba, shvati koliko je u epskoj poeziji sažeta sva struktura samog duha naroda i svega onoga što se dešavalo na najbolji način. Nisam odrastao sa mržnjom - Bože sačuvaj. Nisam od onih koji povladava bilo kome, bilo šta. Što god imam da kažem, kažem čovjeku u oči. Nastojim da ga ne vrijeđam, a ni mene niko nije vrijeđao i dobro je da svi nismo na istoj talasnoj dužini. Tolike godine sam živio u Sarajevu, sada  prođem kroz Sarajevo i nemam nikakav odnos prema njemu. To je u meni sagorjelo i postalo beznačajno. Niti sam šaraf odvrnuo da propadne ona Jugoslavija, niti sam ga mogao zavrnuti.

GLAS: Kako biste ocijenili sudbinu sarajevskih Srba koji su nakon potpisivanja Dejtona i svoje mrtve iskopavali i napustili sve što su u ratu odbranili?

UNKOVIĆ: Ne samo za nas Srbe nego za sve koji su iskreni, to je jedna mitska kolona koja se rijetko dešavala kroz čitavu istoriju i civilizaciju. Možda bi se mogla uporediti sa Mojsijem i otvaranjem mora. To su antologijske scene, sudbina svih nas bez obzira ko je bio u tim kolonama. To je drama svih nas. To je sinonim jednog vremena koje se kao prirodna  nepogoda  sručila na taj prostor. Mislim da su se u svoj toj, uslovno rečeno, tragediji mogle sagledati dvije stvari ovog naroda, to je dostojanstvo i mirnoća koja bi mnogima vjerovatno djelovala iracionalno  da ljudi sa tom dramom idu u nepoznato. Ne znam kroz istoriju  i civilizacije da imamo otkopavanje svojih mrtvih i nosite ih zajedno sa svojim zvonima. Ta samo dva elementa su umiranje i rađanje i  suština su ukupnog čovjekovog života. To je nit koja bi nas morala kao narod da opameti da moramo malo više da razmišljamo o biću i da odnjegujemo tu našu kulturološku i biološku  vezu da je ne uništavamo sitnim profiterskim kratkotrajnim dobitima ...

GLAS: Član ste i Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske. Gdje je danas ANURS, da li je i ona urušena ili...?

UNKOVIĆ: Koliko i sve institucije. Ja sam 2012. godine primljen u ANURS i  imam tu privilegiju da sam njen član. Ne znam, samo mogu da pretpostavim, ko me je predložio. Nisam ni od koga tražio da budem član, tako da sam oslobođen bilo kakvih  prigovora. U životu nemam nikakvih dugovanja, niti drugi prema meni. Institucija kao takva dijeli sudbinu prostora i ekonomskih mogućnosti u jednom društvu, ne samo kod nas nego i u svijetu. Činjenica je da pored svih ovih trvenja i nije u pitanju samo naša nesposobnost, nego i okolnosti  koje su tu. Stalno smo između negacije i potiranja do nepostojanja, do nastojanja da se izrodi nešto smisleno i korisno. Ne mislim samo na Akademiju nego inače. Ako uzmemo u obzir i nadležna ministarstva, bojim se da više košta ta  administracija u tom ministarstvu nego sve ove strukture muzeja, galerija , pozorišta, Akademije... Svemu tome je doprinijelo i more  nevladinih organizacija  koje su uništile ona stvarna nevladina udruženja i organizacije koje su nam potrebne i koje nisu politički angažovane. Ako analiziramo šta nam se dešava sa ovom Evropskom unijom,  koja je sama od sebe katastrofa, i u samoj intelektualnoj strukturi nemate zdravu osobu, lidera kome može nešto da se vjeruje. Trećerazredni političari se skupljaju u Briselu, ishabani, koji u svojoj zemlji nisu ništa uradili i oni nam kroje kapu.

GLAS: Pošto smo na prostoru Istočnog Sarajeva koji je izgrađen na goloj ledini, po Vašoj ocjeni koji je  recept ako ga ima, da se podigne kultura na veći nivo - da taj prostor ima galerije, pozorišta....?

UNKOVIĆ:  Za mene je fascinantan ovaj prostor u kome se vrlo teško snalazim, iako sam ne znam koliko puta prošao i do aerodroma, do Kule, uz Željeznicu pecajući ribu, da mogu reći da sam na ovom prostoru izgubio orijentaciju i to govorim u pozitivnom smislu. Nikao je čitav grad i čovjek ne može  da ostane ravnodušan. Vitalnost naroda je čudo. Pod tim podrazumijevam sve ostale segmente koji su tu i kada je u pitanju kultura. Nikao je značajan univerzitet, koncertna dvorana, tu je Rektorat , Muzička akademija koja bilježi izvrsne rezultate. Sve te institucije mora da vodi onaj ko to zna, a ne neko ko je simpatičan da mu se da to u ruke da ga udome. Svima treba pomoći, ali ako nestručnjaka gurnute da uči pjesmu, to je katastrofa i za njega i za posljedice od njega. Sportskom terminologijom rečeno, jedan vrhunski tim zna koji mu igrač treba i to traži.

Korijeni

GLAS: Kako je Hercegovcu u Banjaluci?

UNKOVIĆ: Mi imamo tu neku karakternu crtu, gdje god dođemo osjećamo se kao da smo u svom prostoru. Rođen sam u Nevesinju, u Odžaku i tu sam završio četiri razreda. Nisam sramežljiv pa da kažem da mi je to mali prostor za život, ali nema prostora koji što se mene tiče nije dotaknut.  Krajina je moj narod. Ne moraju mene u Gospodsku primiti, ali ja se osjećam Banjalučaninom sa ovih mojih desetak prijatelja velikih zbog kojih i jesam u Banjaluci kao što sam bio u Sarajevu ili u Njemačkoj. I nigdje se nisam posvađao, jer sam ja vaspitan, što za ovo vrijeme možda  djeluje vulgarno, po onoj našoj kako je govorila i moja majka: "Nemoj da zatvaraš vrata zadnjicom". Držim se toga.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.