Otkačeni vagon

Veljko Zeljković
Otkačeni vagon

“Sve mi ovo liči na otkačeni vagon. Ne znam da l' će po nas ikad doći iko al' sabraću i sestre mojih željezničkih tuga, sve bogatstvo mojih željezničkih tuga iz srca mi neće odvuć' nikad niko nikad, nikad niko...”

Stihovi su ovo iz legendarne pjesme “Željeznička tuga”, Miladina Šobića, napisani davne 1982. godine. Album simboličnog naziva “Umjesto gluposti”. I ova pjesma na simbolično tugaljiv način opisuje trenutno stanje u “Željeznicama Srpske”.

Nekada se na more u Hrvatsku išlo vozom. Krstarilo se i evropskim kontinentom, sa studentskim popustima i režijskim kartama. Bi to neko idilično i ljepše vrijeme. Zaposleni nisu glavu razbijali zbog malih plata, jer je preduzeće “radilo”. Dobijali su se i bonovi za hranu, a i dijelili stanovi. Radnici uvijek u plavim odijelima. Nosile su se i kravate. Cijenio se njihov posao, ali su i sami radnici bili ponosni. Radionicama koje su se brinule o ispravnosti vozova i prateće infrastrukture svakodnevno je odzvanjao rad mašina. Bio je i samo jedan sindikat, ali i “podrum”, kako su ga nazivali u kom se za bonove mogla kupiti čajna te mesni naresci. Radio je i nadaleko poznati željeznički restoran sa najboljim pasuljom. 

Oni mlađi sad će reći da se radi o nekom filmu naučne fantastike. Ali, bi tako. Nekada! Nažalost, nakon rata, ovo preduzeće, iz godine u godinu, samo tone u sve veću dubiozu, bez jasne poslovno održive vizije.

Prevoz putnika sveo se na lokomotivu i dva vagona, a broj putnika na prste dvije ruke. Radionice su utihnule, a željezničko-stanične hale postalo su sablasno prazne. Ni vrapci više ne dolaze. Nema više ni bonova, ni putovanja van “granica”. Tek nešto teretnog saobraćaja koji je sa dotacijama Vlade Srpske držao do sada glavu ovog strateškog javnog preduzeća koliko-toliko iznad vode.

Nedavna odluka da zenička željezara obustavi svoju dosadašnju proizvodnju, a samim tim i angažman ŽRS na prevozu željezne rude prijeti da potpuno ugasi ovo preduzeće, jer im je prevoz rude obezbjeđivao za samo jedno preduzeće, zeničku željezaru, čak oko 50 odsto godišnje zarade. Sada nema ni toga. Isplata novembarskih plata već je u velikoj i gustoj magli. Ko je kriv zbog toga? Prst se može uperiti u mnoge, a prije svega u one koji su do sada vodili ovo preduzeće i to bez razlike, zvao se on Mirko, Janko ili Slavko. Bez obzira odakle ko dolazio.

Kao prvo, zašto se dozvolilo da ovo strateško preduzeće bude pretvoreno u socijalnu ustanovu. Ko je odgovaran što je na desetine miliona uloženo u navodnu modernizaciju infrastrukture, a pruga je obrasla ambrozijom i korovom. Kako je bilo uopšte moguće da se čitava poslovna politika svede na jednog klijenta?! 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

Nasilje u učionici
Nasilje u učionici
Borba za tržište
Borba za tržište
Hljeba preko pogače
Hljeba preko pogače
Ima nade
Ima nade
Povratničke muke
Povratničke muke
Nada u oporavak
Nada u oporavak
Jačamo dijasporu
Jačamo dijasporu
Borba za fotelje
Borba za fotelje
Potraga za radnom snagom
Potraga za radnom snagom
Vuci siti, a ovce na broju
Vuci siti, a ovce na broju
Tračak nade
Tračak nade
Šta to bijaše štednja
Šta to bijaše štednja
Sve preko leđa građana
Sve preko leđa građana
Ćutanje koje govori
Ćutanje koje govori
Perfidni šverceri
Perfidni šverceri
Bajke o suživotu
Bajke o suživotu
© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana