Zlatno doba u začetku

Muharem Bazdulj
Zlatno doba u začetku

Prijatelj me je neki dan podsjetio na intervju koji sam dao Elviru Padaloviću za banjalučki portal “Buka” prije jedanaest i po godina.

Ko zna kakav internetski algoritam ga je “uputio” na taj stari članak, ali imao je potrebu, polušaljivo, da mi prizna kako sam dobar književni kasting direktor. Pitao sam ga na šta misli, a on mi je poslao skrinšot sa sljedećim hajlajtovanim tekstom: “Milo mi je što mogu reći, a govorim to bez ikakve kurtoazije u odnosu na činjenicu da razgovaramo za banjalučki portal, da među piscima mlađim od 30 godina iz Bosne i Hercegovine (ali i šire), prednjače dvije Banjalučanke: Lana Bastašić i Tanja Šljivar. U tom smislu, kad je o književnoj generaciji 1980-ih riječ, Banjaluka definitivno ima prednost nad Sarajevom”. 

Globalni dometi

Bio sam zaboravio i taj intervju i navedenu ocjenu, ali i sam moram da priznam da je dobro ostarjela. Prije malo više od decenije vrijedila je u “juniorskoj” konkurenciji i u “regionalnoj” ligi. Danas, međutim, Bastašić (rođena 1986.) i Šljivar (rođena 1988.) su najcjenjenije književnice sa tzv. ovih prostora u svijetu, jedna iz oblasti proze, druga iz oblasti drame, a da tu nije potrebno potencirati bilo kakva starosna ograničenja. I jedan mali disklejmer, zbog nekih ovdašnjih mentalitetskih navika, u momentu kad sam dao citirani intervju niti sam znao niti sam ikada vidio bilo jednu, bilo drugu. Tanju Šljivar sam u međuvremenu upoznao, a Lanu Bastašić sam sretao, mada mislim da se nikad nismo formalno upoznali. U nekoj drugoj vrsti teksta vrijedilo bi preciznije pobrojati sve njihove globalne uspjehe, ali ovdje je dovoljno reći da je roman “Uhvati zeca” jedna od najprevođenijih knjiga sa bilo koje varijante srpskohrvatskog jezika u 21. vijeku, da je Lana Bastašić prije svoje četrdesete postala dobitnica nekih od, na svjetskom nivou, najprestižnijih stipendija i rezidencija te da njene publicističke tekstove, poput onog skorašnjeg o najnovijem sukobu u Gazi, objavljuju najugledniji svjetski listovi (ovaj konkretno “Gardijan”). Drame Tanje Šljivar igraju se, međutim, na mnogim evropskim jezicima, neizostavne su na velikim pozorišnim festivalima, a na valjda najjačoj savremenoj teatarskoj sceni u Evropi - onoj njemačkoj - praktično je insajder.

Politika i kultura

I da, to sada treba potencirati, ne samo zato što ova kolumna izlazi u banjalučkom listu, ali obje ove književnice su Banjalučanke: Šljivar po mjestu rođenja, a Bastašić po mjestu odrastanja i formiranja. Mislim da su završile istu gimnaziju. Prije neku godinu, Banjaluka je uzaludno pokušavala dobiti poziciju Evropske prestonice kulture. Jedan neuspjeh ne bi trebalo da bude razlog za odustajanje. Budva je ovog ljeta uložila mnogo da se predstavi kao grad dostojan tog prestižnog statusa. Banjaluka bi mogla napraviti isto, a njeni argumenti mogli bi da budu upravo njeni umjetnici. Pisao sam i govorio o tome već često, ali možda i jedini grad u BiH poslije ovog rata koji ima šansu da kvalitativno preraste u mnogo važniji urbani centar nego 1990. godine je upravo Banjaluka. Prema popisu iz 1991, Banjaluka je bila grad po gabaritima ne previše različit od Tuzle, Mostara i Zenice. Danas, međutim, Banjaluka je u odnosu na ove gradove veoma napredovala. Postajući administrativnim centrom političkog entiteta sa snažnom autonomijom, Banjaluka je stekla poziciju sličnu onoj Sarajeva polovinom sedamdesetih godina dvadesetog vijeka. Ozbiljna televizijska kuća, umjetničke akademije i ponešto “egzotičnih fakulteta”, intrigantni ugostiteljski objekti, jaka alternativna scena - sve je to Sarajevo steklo krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina dvadesetog vijeka, a ponešto od toga javlja se u Banjaluci poslije dvije hiljadite godine.

Nekad i sada

Koliko je Sarajevo ostalo zaljubljeno u sliku sebe iz osamdesetih i koliko tu sliku želi da nametne do dana današnjeg, vidi se i iz spiska izvođača najavljenih na ovogodišnjoj tamošnjoj gradskoj “novogodišnjoj žurci”. Ipak, u vrijeme dok se to “zlatno doba” dešavalo, iz Sarajeva su još uvijek upućivani čežnjivi pogledi ka Zagrebu, Beogradu i Ljubljani. Tek danas, kad je Sarajevo praktično ostalo bez Srba i Hrvata te osamdesete dobijaju zvjezdani status. Istini za volju i Banjaluka je ostala bez najvećeg dijela svojih Bošnjaka i Hrvata, ali upravo zbog slabije početne pozicije to je izazvalo manje simboličko “urušavanje”. Uglavnom, u vrijeme dok su dvije Banjalučanke važne evropske autorke, dok banjalučke serije među sladokuscima važe za najbolje u “srpskom svetu”, dok festivali poput “Imperativa” imaju reputaciju ponajboljih u regionu, dok jedan izvorno mali privatni izdavač kakav je “Imprimatur” počinje da biva prepoznatljiv i po serioznom izboru autora i po neobično lijepoj opremi knjiga, potrebno je ponekad pomisliti da će se ova epoha možda nekad u budućnosti doživljavati kao početak nekog kulturnog zlatnog doba u gradu na Vrbasu.

Sport i zabava

Još jedan “detalj” bi se dobro uklopio u novu banjalučku renesansu, ako bi se desio, a to je neki malo širi, prekogranični, sportski uspjeh, nešto tipa ovoga što trenutno radi mostarski fudbalski klub Zrinjski. Kako sada stvari stoje, možda već ove i iduće sezone na tom tragu bude banjalučki fudbalski klub Borac. Kad je riječ o muzičkim festivalima, koncertima i noćnom životu tu se Banjaluka već ističe i ima, primjera radi, veliku popularnost među mladim Slovencima željnim dobrog provoda. Alternativna medijska scena - od portala do potkasta - takođe je široko prisutna.

Naravno, to ne znači da treba zaboraviti temelje svega ovoga, ljudi koji su u nekoj drugoj epohi upisali Banjaluku na kulturnu i sportsku mapu: od Kolje Mićevića i Bekira Misirlića do Marjana Beneša, Antona Josipovića, Abasa Arslanagića, Senada Lupića i mnogih drugih.

Kao i uvijek, lavovski dio medijske pažnje i danas je posvećen dnevnopolitičkim trivijalnostima, međutim, kad vrijeme prođe i godine se slegnu, pamtiće se neke druge stvari. Prilično sam uvjeren da mnogo više ljudi u Banjaluci pamti ko je dao pobjednički gol kad je Borac osvojio Kup maršala Tita pobijedivši Crvenu zvezdu, nego ko je te 1988. bio gradonačelnik. Prošlo je otad trideset i pet godina. Tamo neke 2058, ako sve ne ode do vraga, više će se pamtiti neka lica iz kulturnih i sportskih rubrika, nego iz onih političkih.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

Raštimovani orkestar
Raštimovani orkestar
Prekogranični praznik
Prekogranični praznik
Prorok Zvizdić
Prorok Zvizdić
Strategija Južnog krila
Strategija Južnog krila
Cinizam i pokvarenost
Cinizam i pokvarenost
Knjiga o Stevi
Knjiga o Stevi
Korak do prelaska granice
Korak do prelaska granice
O oktroisanju istine
O oktroisanju istine
Divlji zapad
Divlji zapad
“Optužujem”
“Optužujem”
Srednjovjekovni Šmit
Srednjovjekovni Šmit
© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana