POGLEDI Robovi kvota
Narodna mudrost je kolektivna memorija nastala po sistemu pokušaja i greške i kao takva se nagomilavala vijekovima, da bi se isklesala u svoje najčistije, najfinije forme. Jedan od tih bisera je i “puno babica, kilavo dijete”, a to nam poručuje da će neke poslove bolje obaviti jedno ili dvoje ljudi koji će to raditi kako treba, nego 20 ljudi koji će svako ponešto dodati pa neće biti ništa.
Bosnu i Hercegovinu je tako sklepalo i kuso i repato, nije se očešao niko od devedeset ih naovamo a da nije nešto dodao, promijenio, umetnuo, nametnuo ili izrovario. A ponajmanje smo je pravili mi koji živimo ovdje. To jest, ugradili smo samo svoje temeljne ideje i onaj dio političkog bića koji nam je neophodan da bismo opstali, duhovno, a i fizički na kraju.
Funkcionalno gledano, dakle od temelja, ova država nikada nije imala šansu da zaživi, pošto je sukob, preglasavanje i nasilje od samog početka njena osnovna karakteristika. Referendum je bio nelegitiman i nelegalan, otcjepljenje je bilo čisto političko i pravno nasilje. BiH je bila nešto poput privremenog mosta, dok se ne izgradi jedan pravi, ili nekoliko manjih, kako kome odgovara, kao privremeni put za komunikaciju i saradnju na elementarnom nivou i takva je sastavljena (tako piše u Ustavu, “sastavljena od dva entiteta i…”) u Dejtonu. U međuvremenu, neimari i spadala sa svih strana zapadne hemisfere su ovdje vršljali i zidali političke odluke bez ikakve dozvole, bez regulacionog plana, bez smisla i svrhe na kraju krajeva i tako smo dobili jedno zabavište za politički zaostale, vjetrometinu od pravila i propisa gdje se gubi svaki smisao i svrha bavljenja političkim životom.
Jedna od tih političkih projekcija koje je trebalo da zbliže narode i omoguće efikasniji povratak, itd. jeste i paket odluka koje su isforsirali visoki predstavnik i Ustavni sud BiH u periodu od 2000. do 2002. godine, kada smo dobili odluku o konstitutivnosti naroda u BiH i prateći niz sporazuma i izmjena entitetskih ustava i tome slično. Da skratim priču, to je dovelo do situacije da u Vladi Republike Srpske morate imati pet Bošnjaka i tri Hrvata, pored osam Srba. Isto to važi i za FBiH, samo obrnuto proporcionalno i malo se manje zarezuje nego kod nas.
Tako da iz jednog u drugi izbor Vlade imamo sve veće i veće muke - kako naći dovoljno Bošnjaka i Hrvata koji će popuniti pozicije, a da se pri tome ispoštuju i stranački dogovori i rodna zastupljenost i sto drugih kombinacija. Kada se sve uzme i podvuče, najbolja opcija bi bila da se ministri proizvode u laboratorijama, dakle treba nam Hrvat iz te i te stranke, da je žensko, i da je koliko-toliko blizak resoru kojim će da rukovodi naredne četiri godine. Naročito su u problemu manje stranke, koje nemaju dovoljno ni Srba da budu ministri, a kamoli sad još da traže Bošnjake i Hrvate.
BiH je smiješna država, a smiješno nije isto što i zabavno. Ona je smiješna jer se čovjek smije od muke, što si zarobljen u političkom sistemu koji obesmišljava sam politički život, koji je svrha sam sebi i rob kvota i forme koju su nametnuli ljudi koji danas ne žive ovdje, čija djeca ne žive ovdje niti će ikada živjeti. Država koju nismo htjeli i politički sistem koji je neko drugi nametao - to je definicija pakla za svakog ko iole prati i interesuje se za situaciju u svojoj zemlji.
To što je ministar Bošnjak ili Hrvat ne znači da će tim narodima biti bolje u Republici Srpskoj, niti nužno znači da će oni štititi njihove interese. A prije svega taj broj nije proporcionalan broju stanovnika koji ovdje žive, to nije realna slika društva. Konstitutivni narodi već imaju druge mehanizme kojima štite svoje interese - domovi naroda, entitetski veto, članovi Predsjedništva, PS BiH pa i kantonalne skupštine na kraju krajeva. Ova muka sa popunjavanjem kvota u vladama je mučna i iscrpljujuća, ljudi se jedan dan probude kao ministri ni krivi ni dužni. Besmisleno je i glupo, kao i mnogo toga u ovoj zemlji.
Ove godine je taj problem došao do izražaja možda više nego ikada ranije, možda zbog učešća većeg broja manjih stranaka u vladi i strukture raspodjele resora. U svakom slučaju nadam se da ćemo do sljedećeg izbora vlade biti uskraćeni za taj luksuz da se svijećom traže ministri po gradu i da ipak struka bude veći prioritet, naročito za jedno tako prometno i radno tijelo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
