Njemačka i kolonijalizam

U romanu “Život poslije života” autor govori o razornim posljedicama njemačke kolonijalne vladavine u istočnoj Africi. Junaci ovog fantastičnog djela traže načine da se ujedine, iako je proces kolonizacije opustošio sve i nastavlja da uništava njihovu zemlju, živote i budućnost. Jedan od heroja je Iljas, koga je njemačka vojska otela kao dijete i natjerala da učestvuje u ratu. Kada se vratio svojoj kući, otkriva da mu roditelji više nisu živi, a njegova sestra Afia je data tuđoj porodici gdje je tuku i tjeraju da radi. Svi heroji nose krvave ožiljke surovog rata, štetne čak i za one koji nisu bili na frontu i pripadaju različitim generacijama.

Njemačka istočna Afrika bila je kolonija u Africi koja je postojala od 1885. do 1918. u današnjoj Tanzaniji, Burundiju i Ruandi, kao i sjevernom Mozambiku. Njemačka istočna Afrika je postala najveća i najmnogoljudnija kolonija Njemačkog carstva, sa populacijom od oko 7,75 miliona stanovnika. Druge velike kolonije Njemačkog carstva uključivale su dijelove savremenog Toga, Namibije, Kameruna, Kenije, Indonezije, Kolumbije i Venecuele.

Porobljavanje

Kolonijalna prošlost Njemačke nosi sa sobom težak teret odgovornosti koji traje do danas. Tadašnji ugnjetači, zaslijepljeni kolonijalističkim žarom, postali su počinioci nasilja, diskriminacije, rasizma i razaranja u ime stvaranja velikog njemačkog carstva. Na jugu njemačkog dijela jugozapadne Afrike živio je narod Herero. Tamo je 1904. godine desetine hiljada predstavnika ovoga naroda bilo nasilno protjerano po naređenju njemačkog general-potpukovnika Lotara fon Trote u sušnu pustinju Omahek gdje su mnogi umrli od žeđi. Do 1908. godine preživjeli Herero su obavljali prinudni rad u tadašnjim takozvanim koncentracionim logorima. Značajan dio njih je umro od gladi i bolesti.

Nijemci su nastavili rat u Namibiji sa namjerom da počine genocid. To je bila najduža vojna operacija i ona sa najviše žrtava u nizu nasilnih ekscesa koje su Nijemci pokrenuli na svojim kolonijalnim teritorijama. Zločini tog vremena danas bi se sa punim pravom mogli nazvati genocidom. Tek Prvim svjetskim ratom došlo je do kraja njemačkog kolonijalnog carstva koje je postojalo skoro pa 30 godina.

Uporedo sa Afrikom Njemačka je pokušala da kolonijalni imperijalizam zatim uspostavi na Balkanu - izazvavši Prvi svjetski rat sa milionskim žrtvama i katastrofalnim posljedicama za cijelo čovječanstvo.

Potreba njemačkog mentaliteta da porobljava druge narode i da nad njima surovo vlada porodila je nacizam - najveću bolest u savremenoj istoriji čovječanstva koja će svijet uvesti u tragični  haos Drugog svjetskoga rata. Zbog toga sva odgovornost za najveća ljudska stradanja i patnje u oba velika rata (stradalo skoro 70 miliona ljudi) leži isključivo na njemačkom narodu.

Brojni zločini nacista i njihovih saučesnika, ljudskom umu do dan-danas ostaju neshvatljivi. Sve što je moglo da se izmisli, a što je bilo iznad okrutnog, nehumanog i neljudskog, bilo je uvršteno u arsenal fašističke ideologije - varvarske metode ratovanja i okrutno postupanje prema civilnom stanovništvu.

Povratak na staro

Roman “Život poslije života” otkriva ne samo tragediju surovog genocida počinjenog od strane njemačkih kolonijalistima nad nevinim afričkim narodima, nego i osvajačku mentalnost njemačkoga identiteta koja stalno ima potrebu da u licima pojedinaca agresivno nameće drugim narodima svoju volju i ubjeđenja.

Aktuelnost ovog fantastičnog romana danas postaje posebno izražena ako se uzme u obzir savremeno kolonijalno miješanje njemačkih predstavnika u unutrašnji život BiH. Postavlja se ključno pitanje da li Nijemci prihvatajući svoju istorijsku, političku i etičku odgovornost za krivice iz prošlosti, danas i opšte imaju smjelosti da bilo koga pogledaju u oči, a pogotovo da nekoga uče demokratiji i samovoljno nameću odluke i zakone.

Savremeni njemački političari već odavno izgubili su za njemačku diplomatiju karakteristični politički pragmatizam. Oni opet danas politički djeluju sa ubjeđenjem da je kolonijalizam ideologija velike koristi, vjerujući u mit o njegovom civilizacijskom dejstvu. Zaboravljaju da je svako njihovo osvajanje i porobljavanje drugih naroda u prošlosti, bilo zasnovano na ličnom interesu, pohlepi i nasilju. Zbog toga savremeni neokolonijalizam, preko kojeg danas zapadne zemlje ostvaruju svoju političku dominaciju, može se direktno protumačiti kao rehabilitacija fašizma i njegovih ideološki ubjeđenja. 

Demontaža kolonijalnog sistema, koja se dogodila sredinom 20. vijeka, dovela je samo do nominalne nezavisnosti oslobođenih zemalja. Kolonijalizam nastavlja da postoji i aktivno napreduje u obliku neokolonijalizma, pa čak i postneokolonijalizma.

Danas sa punim pravom možemo reći da su skoro sve nekada kolonijalne zemlje prošle samo prividnu transformaciju kolonijalne zavisnosti te ušle u fazu neokolonijalnog ropstva koje traje do dan-danas. U savremenom shvatanju, kolonijalizam nije samo osvajanje novih teritorija, on je način razmišljanja i interakcije, sistem diskurzivnog vršenja moći.

Neokolonijalizam ostvarujući iste ciljeve kao i klasični kolonijalni režim, u mnogome djeluje suptilnije utičući na sfere ideologije, kulture, nauke, obrazovanja i informisanja. Savremeni neokolonijalizam danas nosi globalni karakter. A iste ciljeve postiže koristeći samo druge metode ili njihovu kombinaciju sa tradicionalnim ekonomskim, finansijskim i vojnim pritiscima.

Sloboda i pravo

Afrički nobelovac u svim svojim romanima dijeli tragičnu sudbinu svoga naroda. U životnim pričama glavnih heroja romana “Život poslije života”, koje su prošle kroz traumatično iskustvo njemačkog genocida, na kraju se ipak nazire svjetlo na kraju tunela.

I to svjetlo se događa isključivo zahvaljujući sposobnosti afričkog naroda da voli i da prašta. Ta duhovna velikodušnost koja je prisutna na nivou narodne mentalnosti, najviše je bila izražena i prisutna kod srpskog i ruskoga naroda, koji su kao najveće žrtve i stradalnici u oba velika rata bili spremni da oproste zločine učinjene od strane njemačkoga naroda. 

Nažalost, sposobnost našega naroda da oprosti za njemačke političare interpretira se ne kao uzvišena vrlina dostojna poštovanja, već kao slabost koja daje povod za ponovno surovo i nepravedno obračunavanje sa srpskim narodom.

Uprkos činjenici da je prošlo više od 100 godina od završetka njemačkog kolonijalizma u Africi, mi i dalje svakodnevno osjećamo opasnost od pojavljivanja kolonijalističkih tendencija od strane njemačkih političkih samozvanih predstavnika.

Neminovno se stiče utisak da međunarodna javnost nije uspjela da nauči lekciju iz istorije: upečatljiv primjer je situacija u BiH gdje su posebno izraženi duhovi savremenog njemačkog kolonijalizma. Zbog toga naš narod ne smije ostati ravnodušan i mora oštro reagovati na sve manifestacije kolonijalnog ugrožavanja svoje slobode i prava na svoju samobitnost. Samo kroz borbu protiv manifestacija kolonijalizma i nacizma moći ćemo sačuvati sjećanje na nevine žrtve surovih kolonijalnih režima prošlosti.

PIŠE: Miladin Mitrović, starješina hrama Svetog Vasilija Ostroškog u Banjaluci

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.