Vrijeme i običaji: Gledaj i slušaj, razmišljaj

Glas Srpske 24.05.2007 00:00

Piše Ranko RISOJEVIĆ

GLEDATE svakodnevno televizijske emisije razgovornog tipa, u kojima se nekoliko osoba takmiči koja će ostaviti bolji utisak na mogućeg gledaoca. Njima nije stalo do razgovora, one i ne znaju da razgovaraju, nije im stalo do suštine dijaloga, osnovna i jedina misao im je da kažu sve što su namjerili, što im dođe, ne na pamet, nego na jezik. Ma koliko se obuzdavali, oni najagresivniji, nerijetko ih je nemoguće ograničiti u dogovoreno vrijeme - ne mogu da dočekaju svoj red, upadaju sagovornicima u riječ, nameću svoje mišljenje koje se, uglavnom, svodi na beskrajno govorenje, poznato u psihologiji kao logoreja. Ima u tome one narodne: "Začepi mu usta!" Ali, ima i običaja ovog vremena, koje je vrijeme netrpeljivosti, monologa, nametanja svog mišljenja, koje najčešće i nije mišljenje, nego određeni stav do koga taj mudrac i nije došao prevelikim razmišljanjem. Još je vrijeme bolesno. Groznica nije prošla, iako se rat od nas već dobro odmakao. Ali u čovjeku nije došlo do opuštanja, ratni strah zamijenila je mirnodopska strepnja koja nikako da pređe u normalnu, na zapadu poznatu, svakodnevnu brigu za opstanak. Ova strepnja drugačijeg je porijekla i oblika. Ona jednako pogađa onoga koji ima i onoga koji nema, jednako je opaka po one na vlasti, kao i na puk koji izgleda kao nekadašnje obespravljeno društveno radno tijelo - čas su to bili robovi, pa kmetovi, pa kobajagi slobodnjaci, ali neprekidno ubogi mravi čiji je jedini smisao postojanja opstanak vrste. A da bi vrsta opstala, treba hraniti maticu, sav svoj trud, uključujući tu i beznačajni život, potrošiti na nju. Kako je to samo pesimistička slika svijeta. Prema njoj, onaj poznati šopenhauerovski strah od goreg izgleda kao sasvim pristojan život. Znamo da nije tako, ali ne možemo da se oslobodimo crnih misli. Neprekidno u strahu, prestajemo da život doživljavamo kao otvorenost, Božju promisao, predsoblje vječnosti. Naprotiv, prestali smo da slušamo takve propovijedi. Čini nam se da ih više i nema. S propovjedaonica, svjetskih i domaćih, više se ne čuje Hristov poziv na ljubav, njega su zamijenile beskrajne litanije prijetnji, zova na homogenizaciju, i slavljenje zlatnog teleta. Jednima je novac zamijenio sve idole, poteći će med i mlijeko samo ako se otvore granice i prihvati svjetsko tržište, drugi odgovaraju neviđenom mržnjom na takvu sliku svijeta, nudeći kao protivvrijednost eksploziv svima onima koji ne pripadaju izabranoj grupi pravovjernih. U takvom svijetu, ima li mjesta onome koji gleda i sluša? Onome koji o tome što je vidio i šta je čuo razmišlja? Ma koliko to bilo malo, naizgled beznačajno, skrajnuto od velikog svijeta, svjetla reflektora, kamera i fotografskih aparata. Učili su nas veliki pjesnici da je u malom sva poezija. Jer se od malih stvari sastoji svijet. Velike minu, kao što mine moć i slava, ostaje cvijet, ostaje dijete koje širom otvorenih očiju uči život. Koliko li čudesa oko nas, a mi ih ne vidimo. Komšija nam nešto govori, ne čujemo ga, jer ga ne slušamo. Naša nazovi misao začepila nam je uši. Ako s njim i razgovaramo, pričamo mu ono što je već čuo, ono što mu uopšte nije važno. Ali ga ne slušamo. Znamo da ima sina i kćerku, ali nam nije poznato ni gdje su ni šta rade. Kada zausti da nam to kaže, prekinemo ga i nastavljamo po svome. Treba mu neko da se izjada, ali ko će da ga sasluša. Kada bi ga saslušao, kao da bi mu i pomogao. Jesu li svi ljudi, odnosno žene, braća i sestre? Nauka kaže da jesmo. Šta nas onda sprečava da tako živimo? Pokušajmo da manje govorimo, a više slušamo. Pokušajmo da ne gledamo televizijske vijesti, naročito one koje govore o politici. Gledajmo čudesni svijet proljetne obnove prirode i svijeta. Ona nam kaže da je život neponovljiva ljepota.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.