Zapisi iz arhiva Republike Srpske (41): Izvještaj prote Dušana M. Mačkića (III dio)

Nacionalni srpski duh disao je i djelovao na svim poljima i u svim oblicima života. Vidi se to baš po svečanosti osvećenja crkve. Među Srbima samim vladala je sloga i djelotvorna ljubav, a prema građanima drugih vjera i druge krvi Srbi su bili i ostali uvijek iskreno tolerantni.

Geslo "brat je mio koje vjere bio" bilo je i ostalo srpskim kompasom u odnosu na Srbe nepravoslavne. Po oslobođenju i ujedinjenju nastalo je velikodušno opraštanje mnogobrojnih nedjela učinjenih Srbima od nepravoslavnog stanovništva u ovim krajevima, kao i svuda gdje Srbin živi. No ne bi to tako dugo!

Razdor

Istina, duh praštanja prema nesrbima živi, ali duh nesloge i ubijanja svakog autoriteta poče među Srbima hvatati korijena. Među ljudima dobre volje i ljubavi poče pirovati partijskopolitički duh mržnje i razdora! Kao da s ostvarenjem naših petvjekovnih ideala jedni drugima niti trebamo niti ćemo trebati!

Demagogija nigdje u Jugoslaviji nije tako cvala i uspijevala kao u Banjaluci i Bosanskoj Krajini niti je bilo više političara sa manje moći za predviđanje, bez čega nema pravog političara, kao tamo! Tražili su prave političare i vođe narodne, ali ih nije bilo. Trka za praznom i jeftinom slavom gurnula je u stranu sve druge vrijednosti.

Ovako je bilo pred ovaj rat kod Srba pravoslavne vjere. Očekivaše se domaćin i mžša da se lug i pepeo odgrnu, vatra raspreće i plamen Dobra razbukti, pa da se čeljad ogriju.

Mentalitet

Rimokatolici i Muslimani ostali su, kao i prije, zaseban svijet. Oni su, kažu, Hrvati, iako se do ulaska Austrije u BiH nije takoreći za to ime čulo. Do Austrije se znalo za jedan narod triju vjera, jednog srpskog jezika, jednog ćirilice pisma. Turske vlasti objavljivale su naredbe na srpskom jeziku i bosančicom, ćirilicom, uz turski jezik i pismo. Rimokatolički sveštenici i hrvatski ekskluzivisti stalno su tvrdili da ne može doći do iskrenog sporazuma između Srba i Hrvata, rimokatolika i muslimana. To su dva različita mentaliteta, govorili bi oni. Krv i jezik nisu odlučujući faktori. Mentalitet je važniji od toga. U takvom su duhu oni svoje stado i vaspitali, pa su svi Hrvati u Banjaluci bili u prvom redu dobri katolici i muslimani. I većina ih je bila frankovci i izraziti neprijatelji Srpstva i pravoslavlja. Partijski režimi u Jugoslaviji kao da su to neprijateljstvo potencirali - hotimice ili nevještinom svoje uprave, ne znam, ali tako je.

Mnogo podnosih i sve hrišćanski podnesoh. Nije mi žao mojih muka, već me boli što svakojake patnje podnese ogroman broj nas bez ikakve potrebe i koristi za našu opštu stvar. Da se naš i državni život upravljao po starim, vijekovima oprobanim pravilima, kojih se i danas naš priprosti čovjek drži u svom privatnom životu, i kojih se preci naši držaše dok stvaraše ono što naša generacija upropasti i razvali, svega ovog ne bi bilo. Imadosmo temelje narodne i državne kakve nijedan narod ne imade. I umjesto da nastavimo zidati na tim sigurnim, isprobanim temeljima, mi umalo i temelje ne porušismo. I propadosmo!

Narod kaže, "kad Bog hoće koga da kazni, onda mu najprije pamet oduzme". I zaista, kao da nam Bog pamet oduze, survasmo se u provaliju duboku i bezizlaznu! Predugo zloupotrebljavasmo preveliko Božije strpljenje i služismo i Bogu i mamonu (personifikacija pohlepe; primj. prir.), a zaboravismo da se "dvama gospodarima ne može služiti".

Umjesto da sami sebe čuvamo i da se u se uzdamo, pa da nas i Bog čuva, mi se pouzdasmo u drugog i propadosmo, i svu našu slavnu tradiciju pogazismo i prezresmo. Ne vjerovasmo da "tuđa pomoć naplata je skupa"!

Ko toliko sagriješi u rodu našem, reci mi, Bože moj veliki i silni!? Mi, ili neka druga naša davna pokoljenja, da kod očiju ne vidjesmo, a kod ušiju ne čusmo pa izazvasmo pravedni gnjev Tvoj na sebe, da nas šiba bič tvoj?!

Priredio Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik Arhiv Republike Srpske

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.