Građanin počasni grada Banjaluke

Tada od gradskog zvaničnika saznadosmo da su "svi počasni građani priznanja dobili zbog svojih djela i rada, koja su bila od opšteg značaja u svim oblastima stvaralaštva za Banjaluku". Na koga god da se odnosi, ova je ocjena ili pretjerana ili pogrešno interpretirana. Naravno, moguće je i da je autor ovog teksta u toj mjeri neuk da "opšti značaj u svim oblastima stvaralaštva" ne može da razazna.

Ako je i od zvaničnika, pretjerano je! Da je u pravu, Banjaluka bi, uz tolike dobitnike, trebalo da mnogo bolje "stoji". Nije tačno ni da je zvučnu titulu Banjaluka ustanovila 2000. godine. Ako je ovo zvanje jedno od obilježja koje grad čine gradom, onda Banjaluka ima zavidnu istoriju.

Tek što je general i baron Josip Filipović, svojevremeno desna ruka bana Jelačića, sa berlinskim mandatom i pod izgovorom rješavanja "Istočnog pitanja", zauzeo Bosnu na "incertus dies" (neodređeno vrijeme) i zavalio se u udobnu guvernersku fotelju, u Bosnu počeše da naviru kolone povjerenika i činovnika hrvatskog, češkog, njemačkog, slovenačkog, mađarskog i poljskog porijekla.

Sve redom krasili su ih katolička vjeroispovijest, te bezgranična odanost i bespogovorna pokornost Austrougarskoj. Za kratko vrijeme u Bosnu se slilo nekih 200.000 činovnika - "koferaša", koje je Kočić u "Sudaniji" nazvao "strogim i bezdušnim".

Jedan od njih, Milutin pl. Kukuljević Sakcinski stigao je iz Bjelovara u Banjaluku 1883, kao treći po redu okružni predstojnik, a prvi je nosilac titule počasnog građanina. I njegov nasljednik, Eduard Riter pl. Horovic (1886-91), prije toga vladin savjetnik, a potom ministar, takođe ponese zvanje počasnog Banjalučanina.

Obojica laureata su djelovali u vrijeme Kalajevog despotizma i nemilosrdnog provođenja nacionalnog bosanskog recepta, čije posljedice i danas osjećamo. To je vrijeme koje će uskoro ustalasati pokreti za borbu Srba i muslimana za crkveno-školsku odnosno vakufsko-mearifsku autonomiju.

To je i vrijeme kad je s Vatikanom postignut dogovor o organizaciji Katoličke crkve, nakon čega su masovno podizani katolički hramovi, pa i stara banjalučka katedrala (1885-87). Možda je Kukuljeviću u zaslugu pripisan i doček carevića Rudolfa (1886).

Kako je došlo do dodjele pomenutih počasti, danas možemo samo da slutimo. Zato nije na odmet znati kako su djelovala gradska vijeća. Umjesto najavljene "podjele šire autonomije gradskim opštinama", Kalaj je uradio suprotno. Zemaljska vlada je postavljala načelnike i podnačelnike i polovinu gradskih vijećnika, dok su narod i činovnici "slobodnim glasanjem", na ceduljicama, birali drugu polovinu.

Ceduljice su prebrojavale upravne vlasti. Sve prijedloge viših vlasti, zapisnički ih konstatujući, bespogovorno su aminovale niže vlasti. Državne vlasti su bez ograničenja mogle da upravljaju opštinskim dobrima. Kad se tome doda da je i pravosuđe u svemu bilo podređeno upravnim vlastima, prilično je jasno da Kalajeva najavljena autonomija bješe najcrnji surogat demokratije.

"Varoši Mostar i Banjaluka uputile su predsjedniku Ustavotvorne skupštine dr Ivanu Ribaru depeše kojima ga izvještavaju, ističući njegov neumoran rad na donošenju ustava, da je izabran za počasnog građanina Mostara i Banjaluke" (2.7.1921). Istog dana, 26. juna 1921. za počasnog građanina Banjaluke proglašen je i Nikola Pašić.

Moram priznati da ne razumijem motive Gradskog vijeća za ovakvu odluku. Priličnije bi bilo da je priznanje dodijeljeno kolektivno banjalučkom Narodnom vijeću ili bar njegovim istaknutijim članovima (Nikoli Kostiću, proti Dušanu Kecmanoviću, Husniji Đumrukčiću, Hamdiji Afganu, Slavku Pišteljiću, Osmanu Nuri Hadžiću...).

(Nastaviće se...)

Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik u Arhivu Republike Srpske

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.