Zašto se i poslije više godina stidimo kada se sjetimo nekih neprijatnih situacija

I kako to da se još uvijek stidimo, kada je to već daleka prošlost, pokušava da odgovori profesor Dejvid Džon Halford, klinički psiholog.

Kako se iznenada sjetimo nekih događaja?

Postoje dva načina na koje se prisjećamo iskustava iz naše prošlosti.

Jedan način je svrsishodan i dobrovoljan. Na primjer, ako pokušate da se sjetite šta ste radili juče na poslu ili šta ste ručali prošle subote. Ovo uključuje namjeran i naporan proces tokom kojeg pokušavamo da osvježimo pamćenje.

Drugi način je nenamjeran i spontan. To su sjećanja koja nam se samo stvore u glavi i često mogu biti neželjena ili neprijatna. Dakle, odakle dolazi ova druga vrsta sjećanja?

Deio odgovora leži u tome kako su sjećanja povezana jedna sa drugima. Trenutno stručnjaci misle da su naša prošla iskustva pohranjena u povezanim mrežama ćelija u našem mozgu, koje se nazivaju neuroni.

Ovi neuroni razvijaju fizičke veze jedni sa drugima kroz informacije koje se preklapaju.

Na primjer, sjećanja mogu da imaju neku vrstu konteksta (različite plaže na kojima ste bili, restorani u kojima ste jeli), da se javljaju u sličnim periodima života (djetinjstvo, srednjoškolske godine) ili da se emocionalno i tematsko preklapaju (kada smo voljeli ili se svađali sa drugima).

Inicijalnu aktivaciju sjećanja mogu pokrenuti spoljašnji stimulusi iz okoline (prizori, zvuci, ukusi, mirisi) ili unutrašnji stimulusi (misli, osjećanja, fizičke senzacije).

Jednom kada se aktiviraju neuroni koji sadrže ova sjećanja, veća je vjerovatnoća da će povezana sjećanja biti pozvana u svijest.

Primjer može biti prolazak pored pekare, miris svježeg hljeba i spontana pomisao na prošli vikend kada ste kuvali ručak za prijatelje. Ovo bi onda moglo da vas podsjeti na događaj kada vam je izgorio tost i kuća bila puna dima.

Neće svaka situacija prizvati neka sjećanja, a ponekad nam i veze između uspomena možda neće biti sasvim jasne.

Zašto nam sjećanja bude ista osjećanja?

Kada nam neki davni događaj padnu na pamet, često doživljavamo i emocionalne odgovore na njega. U stvari, nevoljna sjećanja imaju tendenciju da budu negativnija od dobrovoljnih. Negativna sjećanja takođe imaju jači emocionalni ton od pozitivnih.

Ljudi su više motivisani da izbjegavaju loše ishode, loše situacije i loše definicije sebe nego da traže dobre. Ovo je vjerovatno zbog nagona za samoodržanjem – fizički, mentalno i društveno.

Dakle, nevoljna sjećanja mogu učiniti da se osjećamo akutno tužno, uznemireno, pa čak i da se stidimo.

Na primjer, sjećanje koje uključuje sramotu ili stid može nam ukazivati da smo uradili nešto što bi drugi mogli smatrati neukusnim ili negativnim, ili da smo na neki način prekršili društvene norme.

Ove emocije su važne za nas da ih ponovo doživimo i učimo iz naših sjećanja i ovih emocionalnih odgovora, kako bismo se drugačije ponijeli u narednim sličnim situacijama.

Da li se ovo nekim ljudima ovo češće dešava nego drugima?

Sve je to u redu i dobro, i uglavnom smo u stanju da se sjetimo svoje prošlosti i da doživimo emocije bez previše problema. Ali nekim ljudima se to može dešavati češće nego drugima, i sa mnogo jačim emocijama.

Jedna od pretpostavki zašto dolazi do toga na osnovu istraživanja je usklađenost pamćenja sa raspoloženjem. Što znači da je veća vjerovatnoća da nam se vraćaju uspomene koje su u skladu sa našim trenutnim raspoloženjem.

Dakle, ako ste tužni, vjerovatno ćete se sjetiti uspomena vezanih za razočaranja, gubitak ili stid.

Osjećate li se anksiozno ili loše zbog svog trenutnog stanja? Veća je vjerovatnoća da ćete se sjetiti vremena kada ste se osjećali uplašeno ili nesigurno.

Kod nekih poremećaja mentalnog zdravlja, kao što je velika depresija, ljudi se češće vraćaju na uspomene koje izazivaju negativna osjećanja. Negativna osjećanja su relativno jača, i to osjećanje srama ili tuge ovi ljudi doživljavaju kao činjenice koje ih definišu kao osobe. To jest, osjećanja postaju činjenice.

Još jedna stvar koja je vjerovatnija kod nekih poremećaja mentalnog zdravlja je ruminacija. Kada razmišljamo, stalno razmišljamo o negativnim prošlim iskustvima i o tome kako se osjećamo ili osjećamo u vezi sa njima.

Na površini, funkcija razmišljanja je da pokuša da „razradi“ ono što se dogodilo i nauči nešto ili reši problem kako se ova iskustva ne bi ponovila.

Iako je ovo u teoriji dobra ideja, kada razmišljamo, zaglavimo se u prošlosti i ponovo doživljavamo negativne emocije bez mnogo koristi.

Ne samo to, već to znači da ta sjećanja u našim neuronskim mrežama postaju čvršće povezana sa drugim informacijama, i još je veća vjerovatnoća da ćemo ih se tada nehotice češće sjećati.

Možemo li zaustaviti negativna osjećanja?

Dobra vijest je da su sjećanja veoma prilagodljiva. Kada se sjećamo, možemo da razmotrimo i promijenimo svoje misli, osjećanja i procjene iz prošlih iskustava.

U procesu koji se naziva „ponovno konsolidovanje“, promjene se mogu napraviti tako da sljedeći put kada se to sjećanje prizove ono bude drugačije od onoga što je nekada bilo i ima promijenjen emocionalni ton.

Na primjer, mogli bismo da se sjetimo vremena kada smo bili zabrinuti zbog testa ili intervjua za posao koji nije prošao tako dobro i zbog čega smo bili tužni ili postiđeni.

Razmišljanje, razrada i preoblikovanje tog sjećanja može uključivati izdvajanje nekih njegovih aspekata koji su dobro prošli, integraciju sa idejom da ste pristupili izazovu iako je bio težak, i podsjećanje sebe da je u redu osjećati se anksioznim ili razočaranim zbog teškoća, kao i da nas to ne čini neuspješnom ili lošom osobom.

Kroz ovaj proces prepisivanja iskustava na način koji je razuman i saosećajan, njihova istaknutost u našem životu i samopoimanju može se smanjiti, a naše blagostanje se može poboljšati.

Što se tiče razmišljanja, jedna strategija zasnovana na dokazima je da prepoznate kada se to dešava i pokušate da prebacite pažnju na nešto što će vam odvratiti pažnju (na primjer, radite nešto rukama ili se fokusirate na prizore ili zvukove). Ovo prebacivanje pažnje može dovesti do kratkog spoja u razmišljanju i navesti vas da radite nešto korisnije.

Sve u svemu, zapamtite da, iako će nam naš mozak dati male podsjetnike na naša iskustva, ne moramo da budemo zaglavljeni u prošlosti, zaključuje profesor Halford, prenosi RTS.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.