Tajni dnevnik Merilin Monro: Ispovijest žene za kojom su žudjeli milioni

Jedan od razloga zašto Merilin Montro uporno ostaje toliko moćna i vidljiva ikona ljepote i glamura jeste zato što nikad nije ostarila pred kamerama.

Za razliku od njenih vršnjakinja Elizabet Tejlor, Debi Rejnolds i Džejn Rasel, ona je ostala ovjekovječena kao slika savršenstva: mješavina paperjaste plave kose, pospanih kapaka i blistavog osmijeha koji djeluje istovremeno zavodljivo i bezbrižno.

Koliko je stvarno bezbrižna bila, međutim, postalo je dugogodišnja kulturološka opsesija koja danas umnogome nadilazi zanimanje za njene filmske uloge.

Okolnosti smrti Merilin Monro oduvijek su se doživljavale mračnom stranom te svijetle vizije; lekcija o pretjerivanju i zavisnosti, za sve one koji žude za šampanjcem i vrtlogom seksa i glamura prizvanim glasinama o Kenedijevima, Frenku Sinatri i Džou Dimađiju.

Biografi i novinari su u detalje gomilali priče o zavisnostima i psihijatrijskim bolestima, doprinjevši stvaranju legende o Merilin Montro kao tragičnoj žrtvi.

Ona je bila djevojka rođena u pogrešnom dijelu grada, sa djetinjstvom provedenim po hraniteljskim domovima i odraslim dobom tokom koje su je iskorišćavali muškarci za čijom je naklonošću žudjela i koji su je na kraju i odveli u usamljeničku, misterioznu smrt.

Godine 2010, međutim, objavljeni su njeni privatni zapisi koji su otkrili mnogo kontemplativniju i poetsku Merilin, što se najbolje vidi iz njenih rukom pisanih pjesama, pisama i dnevničkih zabilješki.

Ova korespondencija i kolekcionarski predmeti objavljeni su u knjizi Fragmenti: Pjesme, intimne bilješke, pisma Merilin Monro, koju su priredili Stenli Bučtal i Bernard Koment.

Te bilješke su pisanija jedne pjesnikinje: osobe koju je vodila potreba za pisanjem i izražavanjem pažljivo biranim riječima.

Ona pokušava da nađe precizan izraz koji će dočarati njeno raspoloženje ili osjećanje, što pokazuje refleksivnost i daje uvide u njenu zvjezdanu ličnost koji iskazuje mračnu inteligenciju.

Kao što urednici napominju:

"Zbirka dokumenata predstavljena ovdje nije ništa manje od prave riznice… nema ničeg prljavog ili niskog, u ovoj knjizi nema tračeva; to nije bio Merilinin stil. Ove bilješke otkrivaju intimnost bez razmetanja, seizmička mjerenja jedne duše".

"One ne oduzimaju ništa od Merilinine misterije već je samo čine opipljivijom. Ona je bila neshvaćena zvijezda sa magnetskom silom koja je zaludjela mnoge kompase kad bi im se našla u blizini."

"Doživljaj same sebe"

U bilješkama koje je otkucala na početku braka sa Džejmsom Doertijem ranih četrdesetih, Merilin je u tinejdžerskom uzrastu napisala da "od svih ovih misli i pisanija ruke mi se tresu, ali samo želim da nastavim da ih izbacujem iz sebe sve dok ta velika zdjela u mozgu, iako ne sasvim ispražnjena, makar ne bude bila rasterećena."

Ovo pokazuje kako je proces pisanja bio od integralne važnosti za Merilininu negu o samoj sebi i njenom blagostanju.

Tu je ona takođe smjela da bude iskrena, vjerovatno na način na koji nije mogla na drugim mjestima.

U nedatiranom odlomku iz svoje sveske ona je napisala:

"Nekad stvarno ne mogu da podnesem Ljudska bića - znam da svi oni imaju vlastite probleme baš kao što ja imam svoje, ali stvarno sam suviše umorna od njih.

"Razumijevanje, prihvatanje, prisustvovanje nekim stvarima naprosto me iznuruje."

U njenoj svesci Registar iz otprilike 1955. godine, ona piše da je njena "prva želja bila da bude glumica" i da joj je cilj da radi posvećeno i osjećajno, "i da se toga ne stidi".

Njen nagon da radi na sebi i vlastitom umijeću bio je nepokolebljiv:

"Mogu i hoću da pomognem sebi i radiću na stvarima analitički koliko god to bolno bilo", i u svesci je zapisala jednu rečenicu: "Izgraditi doživljaj same sebe" - kao da su je te riječi na neki način usidrile i podsjećale je na šta mora da obrati pažnju.

Na papiru iscijepljenom iz bilježnice hotela Valdorf Astorija napisala je da "ne smiješ da se obavezuješ ili pristaješ na angažmane" i "ne smiješ da zaboraviš da nema ničeg što ti nedostaje - nema ničega oko čega treba da budeš samosvijesna - imaš sve sem discipline i tehnike koju učiš i tražiš sama."

Ona je radila na tim tehnikama da bi pobjedila svoj strah, ali se on uvukao u svaki aspekt njenog života, kao što je i brak sa Arturom Milerom.

Dok su bili u Engleskoj, na snimanju Princa i plesačice, pronašla je stranicu sa Milerovim bilješkama za koje je on tvrdio da su skice za novog lika na kom radi, a u kojima se izražava razočaranje u njihov brak i priznaje da je se ponekad stidi pred prijateljima.

Bio je to poražavajući udarac za Merilin, a njene bilješke iz tog vremena pokazuju koliko je stvarno težak on bio.

Ona piše:

"Mislim da sam se oduvijek duboko plašila da budem nečija žena pošto iz života znam da niko ne može da voli drugoga, ikada… Počev od sutra, povešću računa o sebi, jer je to sve što zaista imam i vidim da sam oduvijek imala."

Fragmenti koje je zapisivala na komadićima papira otkrivaju ženu koja neprestano radi na tome da stane čvrsto na zemlju, da pomogne sebi i da pobjedi sve svoje demone.

Oni pokazuju i riješenost Merilin Monro i njenu snažnu volju.

Bilo da se radi o planiranju proslava ili pripremama za ulogu, Monro je bila minuciozna i čvrsto riješena da da sve od sebe.

Intimni zapisi

Za one koji su istinski fascinirani privatnim i porodičnim životom Merilin Monro, tu je i knjiga o sadržaju njenog ormarića za dokumentaciju, MM - Lično.

U njoj istoričar Luis Bener koristi fakture, račune, pisma, ugovore i poslovne dokumente da ospori mnoge pretpostavke o Monro, kao što je ideja da ona nije dobro vodila poslovne knjige: sadržaj njenog ormarića pokazuje da jeste.

Bener demonstrira koliko je Monro bila sposobna osoba koja je uživala u kuvanju, dopisivanju i mnogim dobrim prijateljstvima.

A u knjizi Merilin Montro: Lična arhiva autorke Sindi De La Hoz, faksimili iz arhive kao što su rođendanske čestitke, čekovi i telegrami, stvaraju utisak da možete da uđete u domaćinski život Merilin Monro, sa taktilnim pristupom intimnoj korespondenciji.

Najvažnija stvar koju ovi dnevnici i zapisi postižu je da daju Merilin Monro njen glas

Ovaj pristup Merilininom životu izvan velikog platna poslužio je kao pogonsko gorivo za njeno savremeno prisustvo na društvenim mrežama, sa bezbroj stranica na Pinterestu, Instagramu i Fejsbuku posvećenim njenim dosjetkama, citatima i pisanijima.

Ali važno je ne zaboraviti da to pisanije nisu samo bilješke ili škrabotine.

One nisu bile namijenjene za objavljivanje.

One su maštovite i poetske refleksije i opservacije žene koja je imala poriv da se izrazi katarzično i kreativno.

U njima ona može da iskaže iskreno šta osjeća u vezi sa tim šta želi.

Ti zapisi su mnogo više u skladu sa fotografijama Merilin Monro kao kontemplativnom misliocu i strastvenoj čitateljki.

Možda na kraju fotografije Merilin Monro kako čita Uliksa nisu pozirane ironično.

Najvažnija stvar koju ovi dnevnici i zapisi postižu je da daju Merilin Monro njen glas: bez posrednika, nastali njenom vlastitom rukom, kao direktna veza sa njenom reflektivnom sviješću.

To je dijametralno suprotan način asocijacije na Monro od dvodimenzionalnog pinap modela ili "djevojke" sa velikog platna.

Oni sugerišu šta je ta "djevojka" mogla da radi u stanu dok je Ričard Šerman imao krizu srednjeg doba na spratu niže u Sedam godina vjernosti ili šta je Čeri mogla da zapisuje u dnevnik u garderobi u Autobuskoj stanici dok je planirala putovanje do "Holivud end vajna".

Drugim riječima, oni daju umnu, imaginativnu i intimnu dimenziju kulturnoj ikoni zvanoj Merilin Monro, omogućivši nam da se poistovetimo s njom kao mislećom, osjećajnom ženom sa željama i stavovima, kao što ih imamo i svi mi.

Lusi Bolton je viša predavačica filmskih studija na Univerzitetu Kraljica Meri u Londonu i gošća urednica na "Marilyneveryday: Trajnost Merilin Monro kao kulturne ikone u časopisu Film, moda i potrošnja, prenosi BBC na srpskom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.