Ova 4 tipa roditelja nikada neće dobiti čašu vode u starosti: Da li ste vi jedan od njih?

Ako ih odrastanjem stalno pratimo strahom, krivicom i osjećajem da nikada nisu dovoljno dobra, ne treba da nas iznenadi kada jednog dana požele da se udalje od nas.

Porodični odnosi ne funkcionišu po principu ulaganja i očekivanja da će vam se jednog dana sve vratiti.

Djeca nisu ničiji dužnici, a ljubav se ne može zahtijevati niti iznuditi podsjećanjem na roditeljska odricanja i žrtve. Postoje obrasci ponašanja koji vremenom ozbiljno narušavaju odnos između roditelja i djece, a jedan od njih je posebno štetan.

Roditelj koji želi da sve bude po njegovom

U takvoj porodici nema prostora za drugačije mišljenje. Sve mora da bude onako kako roditelj odredi, a svaki pokušaj neslaganja smatra se neposlušnošću. Umjesto razumijevanja i razgovora, koriste se vikanje, kazne, prijetnje i ponižavanje.

Roditelj često vjeruje da na taj način uspostavlja autoritet i uči dijete disciplini, ne shvatajući da se poslušnost iz straha ne može poistovjetiti sa iskrenim poštovanjem.

Dok su mala, djeca će uglavnom prihvatati takva pravila jer nemaju mnogo izbora. Međutim, kada odrastu i postanu samostalna, često počinju da se udaljavaju od roditelja uz koje se ne osjećaju slobodno, prihvaćeno i poštovano.

Susreti tada postaju obaveza, a ne želja, jer ih umjesto topline dočekuju kritike, naređenja i osjećaj da nikada nisu dovoljno dobra.

Zato se može dogoditi da roditelji u poznim godinama imaju djecu koja su im blizu, ali ne i bliskost za kojom čeznu. Jer odnos se ne čuva strahom i autoritetom, već ljubavlju, poštovanjem i međusobnim razumijevanjem.

Roditelj koji se predstavlja kao žrtva

Ovakav roditelj ne mora da podiže glas kako bi uticao na dijete. Njegovo najjače sredstvo je izazivanje osjećaja krivice. Stalno podsjeća na sve što je žrtvovao, čega se odrekao i koliko je svog života posvetio dijetetu.

Često koristi rečenice kojima kod dijeteta budi osjećaj odgovornosti za njegovu tugu, usamljenost i nezadovoljstvo. Poruke poput toga da svi drugi uživaju dok on ostaje sam ili da mu je zdravlje narušeno zbog dijetetovog ponašanja postaju način emocionalnog pritiska.

Vremenom dijete počinje da vjeruje da je odgovorno za roditeljevu sreću i da svaka želja za sopstvenim životom, slobodom i samostalnošću predstavlja sebičnost. Umjesto da odnos sa roditeljem gradi iz ljubavi, počinje da ga održava iz osjećaja dužnosti i straha da će nekoga povrijediti.

Kada roditelj ostari, dijete možda će biti tu, pomagati mu, donositi namirnice i brinuti o njegovim potrebama, ali to ne znači da će među njima postojati iskrena bliskost.

Ponekad će sve raditi iz osjećaja obaveze, dok će se u njemu gomilati umor, nezadovoljstvo i potisnuta ogorčenost.

Na kraju nastaje upravo ono čega se roditelj najviše plašio. Dijete je prisutno, ali se emotivno udaljilo. Jer ljubav koja se godinama održava krivicom vremenom prestaje da bude slobodan izbor i postaje teret.

Roditelj koji stalno upoređuje svoje dijete sa drugima

Za ovakvog roditelja gotovo nijedan dijetetov uspjeh nije dovoljno veliki. Dobra ocjena odmah otvara pitanje zašto nije dobilo još bolji rezultat, novi posao postaje povod za komentar da li je plata dovoljno visoka, a svaki uspjeh prati novo poređenje sa nekim ko je, po roditeljskom mišljenju, postigao više.

Dijete tako odrasta sa uvjerenjem da nikada nije dovoljno dobro i da svoju vrijednost mora neprestano da dokazuje kako bi zaslužilo roditeljsko priznanje i prihvatanje.

Umjesto da razvija samopouzdanje, počinje da sumnja u sebe i da sopstvene uspjehe posmatra kao nešto što nikada nije dovoljno.

Kada odraste, možda će roditelju obezbijediti finansijsku sigurnost, platiti njegu i omogućiti udoban život, ali materijalna briga ne može da zamijeni emotivnu povezanost. Ako su se razgovori godinama svodili na uspjehe, novac i poređenja sa drugima, dijete vremenom može prestati da dijeli svoje strahove, probleme i najdublja osjećanja.

Tako roditelj u poznim godinama možda zna sve o poslu, zaradi i svakodnevnim obavezama svog dijeteta, ali gotovo ništa o njegovom unutrašnjem svijetu. A upravo je ta bliskost ono što se ne može nadoknaditi novcem.

Roditelj koji želi da bude dijetetov najbolji prijatelj

Na prvi pogled, ovakav odnos djeluje idealno. Roditelj želi da sa dijetetom dijeli sve, da nema tajni i da budu potpuno otvoreni jedno prema drugom. Međutim, problem nastaje onda kada se izgubi granica između roditeljske i dječje uloge.

Dijete počinje da sluša o bračnim problemima, finansijskim teškoćama, sukobima i brigama koje pripadaju svijetu odraslih. Umjesto da roditelj bude oslonac dijetetu, dijete postaje osoba koja tješi roditelja, rješava njegove emotivne probleme i preuzima odgovornost za njegovo raspoloženje.

U psihologiji se takva pojava naziva parentifikacija, odnosno situacija u kojoj dijete preuzima ulogu njegovatelja i emotivnog oslonca roditelju, iako za takvu odgovornost nije razvojno spremno.

Kada odraste, dijete može ostati veoma blisko sa roditeljem, ali može i početi da traži distancu kako bi se oslobodilo tereta koji je nosilo još od djetinjstva. Roditelj to često doživljava kao odbacivanje, uvjeren da je sve radio iz ljubavi i želje za bliskošću.

Ipak, ljubav i dobre namjere same po sebi nisu dovoljne. Dijetetu je potreban roditelj koji će mu pružiti sigurnost, a ne neko čije će emocionalne terete morati da nosi. Bliskost ne znači odsustvo granica, već odnos u kojem svako ima svoje mjesto, ulogu i odgovornost, prenosi Naj Žena.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.