Potresno svjedočenje "Dianinog deteta" o NDH: Sa osam godina završila u kući ustaše

Agencije
Potresno svjedočenje "Dianinog deteta" o NDH: Sa osam godina završila u kući ustaše
Potresno svjedočenje "Dianinog deteta" o NDH: Sa osam godina završila u kući ustaše

Jelena Radojičić Buhač, "Dianino dete", o stradanju u NDH: Od smrti je spasla Diana Budisavljević. Brat Dušan od četiri godine zaklan 1942. zajedno sa bakom i djedom.

"Diana je u logor došla tokom leta 1942. godine. Pamtim to po plaču majki i vrisku dece. Sedela je nekako sramežljivo po strani barake i bilo joj je teško da objasni s kojom namerom hoće nas decu da vodi. Da se žena kojoj dugujem život zove Diana Budisavljević saznala sam tek početkom ovog veka."

Priča ovako, u potresnoj ispovijesti, Jelena Radojičić Buhač (86), jedan od posljednjih živih svjedoka strašnih zbivanja u Hrvatskoj tokom Drugog svjetskog rata i o nadljudskim naporima Austrijanke Diane Budisavljević da spase srpsku djecu sa Kozare i iz Posavine.

Povod za razgovor sa baka Jelenom bila je premijera filma "Dnevnik Diane Budisavljević". Posle pulske Zlatne arene, film je bioskopski život počeo u Hrvatskoj, a u novembru stiže i u Srbiju.

Jelena Radojičić Buhač je u Jasenovcu i Staroj Gradiški tokom Drugog svetskog rata izgubila 86 rođaka. Brat Dušan od četiri godine zaklan je aprila 1942. zajedno sa bakom i djedom u selu Mlaka. Preživjeli su brat Živko i majka Ana, dok su oca Stevu ustaše pogubile maljem 1943. godine.

Ona je rođena u Jablancu, trećem selu nizvodno od Jasenovca. Aprila 1942. godine u Posavini ustaše su počele da pale srpske kuće redom. U njenom selu, koje je sa svih strana zarobljeno rijekom, ustaše su prvo zaplijenile sve čamce. Srbe su planirali da pokolju "rutinski". Ipak, partizani sa druge strane Save, iz sela Orahove, prebacili su ih čamcima u Bosnu dan prije nego što su dželati došli.

- Prva moja sećanja odnose se na čunove i improvizovane splavove kojima su nas ljudi sa crvenim petokrakama prebacili na drugu stranu reke, a sećam se da su odmah pošto smo se smestili u neku napuštenu kuću počele velike borbe sa ustašama - počinje da ispovjeda svoj "film" Jelena u dvorištu doma u Zemunu.

Baka lista slike i priča da pamti i kako je otac veslao splavom nazad u obližnje selo Mlaku da vidi šta mu je sa ocem, majkom i sinom, koji je bio kod njih. Vratio se sa vijestima da su svi poklani, i četvorogodišnji Dušan. Sa sobom je doveo ujaka sa dijelom porodice, koja je rijeku prešla u koritu za šurenje svinja.

- Strašno je bilo proleće i leto 1942, srpski zbegovi su bili od Posavine sve do Kozare, a hrane nigde. U leto smo videli i Nemce kada su se pridružili ustašama i tada sam prvi put bila spremna da umrem.

Sjeća se Jelena kako su kuću u Orahovi okružili Nijemci da ih tjeraju u logor.

- Izašli su svi osim oca i rođaka Mirka Price, koji su se sakrili u odžaku doma. Neki čovek, "naš", potkazao je Nemcima da fale dve muške glave i oni su ušli da ih traže. Za njima i majka, sa tek rođenim Ilijom u naručju, drugi brat Živko. Mati je neposredno pred dolazak Nemaca polila zemljani pod vodom da podavi buve i vaške. Kada su Nemci uperili mitraljez u nas, sećam se da sam pronašla suv kutak u domu gde sam stala "da kada me ubiju, padnem na suvo". Tada su se otac i Mirko predali.

Dva dana kasnije Jelena je i vidjela smrt. Ulazeći u logor Stara Gradiška ustaše su tražile da svi predaju dragocjenosti. Jedna Jevrejka je pokušala minđuše da sakrije u punđu, a žena ju je potkazala. Ustaša je izvadio pištolj i ubio ženu pred svima.

- Staru Gradišku, logor, pamtim po gladi. Oca su odveli, a mi smo po ceo dan trčkarali za majkom. Ne znam odakle joj one mrve hleba u džepu suknene haljine koje su nama bile ručak. Imali smo jedan obrok dnevno, neke pomije u koje su ustaše ubacivale sodu da stomaci nabreknu. Vodu smo pili iz bunara u koji se slivala fekalna kanalizacija.

A onda je došla Diana Budisavljević da ih vodi.

U Zagreb, na željezničku stanicu, stotine djece iz Gradiške je prebačeno u avgustu. Prije nego su ušli u voz u Gradišci im je dat obrok, paprikaš, ručak kakav nisu pojeli od početka rata. U Zagrebu Jelena, brat Živko, sestre od strica Emilija i Mara i najmlađi brat Ilija, koga su sestre nosile naizmjenično, odvedeni su u Zavod za gluvonijeme gdje je bio centar Crvenog krsta i zborno mjesto sve "Dianine dece".

- Bila sam tamo i 2012. godine. U Zavodu sve je ostalo isto. Iste stepenice, vrata levo, isti su i tuševi, samo nema mrtvačnice. Nema ni baraka pored, gde smo spavali neko vreme - govori nam u dahu Jelena.

Dodaje:

- Put u Zagreb mi je ponovo ozledio rane.

Sjeća se sagovornica "slika" iz 1942. kako su ih u Domu u Zagrebu žene iz Crvenog krsta pazile dobro. Međutim, sjeća se da je bilo i onih koje su dolazile do ograde da bi bacile paketić hrane, ali ne da nahrane mališane nego da gledaju kako se tuku za griz jabuke. Bilo je "gospođa" koje su dolazile sa paketima pepela koje su bacale samo da vide da li će ga srpska djeca jesti.

U Zagrebu je Jelena vidjela brata Iliju posljednji put. Kupale su ga časne sestre ispred crkve. Onda su došli domobrani i negdje ga odnijeli.

- Naša grupa poslata je u gradić Ludberg između Varaždina i Koprivnice, gde su nas u porti crkve sačekali ljudi koji su birali decu. Ja sam prvo odbila jednog čoveka, a onda sam ostala sama. Neka žena mi je prišla i pitala da idem sa njom.

Sa osam godina Jelena je završila u selu Zlokovec u kući ustaše, pripadnika "Crne legije". Prvi susret sa "novom familijom" ne može da zaboravi.

- Nekako sam znala da treba da kažem da sam Hrvatica, jer to nije bilo tako strašno kao reč Srbin - sjeća se ona.

- Sedela sam na stoličici i ispovedala baš sve što se desilo mojima, čak i da smo bili sa partizanima, i ovi ljudi su mi verovali. U ta vremena svašta je bilo moguće, pa i da ustaše udare greškom na svoje. Posle toga sam bila sluga, kupila jabuke i orahe, čuvala svinje i krave. Uvek mi je davano do znanja da sam 12. član domaćinstva, koji se kupa u buretu u vodi posle svih njih, za Božić nisam imala mesto za stolom, i tako redom.

U arhivi NDH

Baka Jelena se sjeća da je u tu kuću iz susjednog sela doveden i njen brat Živko, kao i brat od strica Branko. Njihova majka Ana, sve vrijeme rata zatočena u logoru u Njemačkoj, na volšeban način je 1944. godine utekla i pronašla najmilije u zlokobnom Zlokovcu. Tek dolaskom crvenoarmejaca, uspela je da ih izvuče iz ustaške porodice.

- Nije mi život davao mira i vratila sam se u Zlokovec 1956. godine u kuću onog ustaše, ni sama ne znam zašto. U domu sam zatekla majku tog "crnokošuljaša" i nikog više. Ostali su ili pomrli ili su se razbežali. Iako je bila 1956. godina, žena mi je cele noći pričala sve najgore o Srbima i krivila ih za tragediju svoje porodice - sjeća se sagovornica.

Povratka u rodni Jablanac i obližnje selo Mlaku Jelena se sjeća po teškom vonju leševa koji su se raspadali u Savi, pa čak i u njihovom kućnom bunaru. Aprila 1945. je, kaže, došla sloboda, ali oslobodioce nije interesovalo da pomognu preživjelima. Majka je teško radila na šlepu i na njivi, a ona i brat su živjeli kod rođaka u obližnjem selu Rajićevu, a potom u Paklencu. Tu je završila malu maturu radeći kao pomoćnik zidara.

- Nije nam bilo života u Posavini. Kolonizovali smo se u Nikince. Dobili smo trošnu kuću i teško se patili da se skućimo. Onda sam došla kod tetke u Beograd. Prvo sam radila u Pamučnom kombinatu, a onda sam naučila da kucam na mašini i prešla za daktilografkinju u Dom zdravlja. Penziju sam dočekala u Institutu za majku i dete - priča Jelena.

Kako veli, njen povratak u prošlost počeo je 1963. godine, kada je u Zemunskoj bolnici, gdje je tada radila, saznala od časne sestre katolikinje da je lično u Zagrebu, u Domu gluvonijemih, kupala djecu 1942. godine. Počeli su priču i o Iliji i žena je tog dana obećala da će se raspitati o njemu, ali više nikada nije došla na posao u Zemunsku bolnicu. Zamijenila ju je druga časna setra, a ova je nestala...

- Majka je tražila Iliju i po ulicama Zagreba i drugih gradova, sve dok jednog dana nije došla i rekla da je saznala da je umro odmah pošto su ga odvojili od nje u Staroj Gradiški. Te priče se držala do nekoliko godina pred smrt. Kako joj se bližio kraj sve češće je ponavljala: "Brat ti ima beleg na obrazu, možda ćeš ga ti pronaći." Poslednja tajna koju mi je ispričala bio je njen razgovor sa svekrvom te 1941. kada je rodila Iku. Pričala je kako je plakala kada je videla da je rodila dete sa "flekom" na obrazu, a svekrva je tešila: "Ne budi luda, tako ćeš ga lakše naći kad se izgubi..."

Jelena Radojičić je jedna od rijetkih koja je uspjela da sakupi dokumenta iz hrvatskih arhiva koja svjedoče da je zaista bila jedno od Dianine dece. Ima originalne potvrde i za odvedenu braću i sestre od strica. Kod nje su i Ilijini papiri.

- U Muzeju genocida u Beogradu našla sam spisak na kome je brat Ilija zaveden na 86. mestu prilikom evidentiranja u Zagrebu. Na tom spisku, ispred imena neke dece stoji krstić, kod drugih ga nema. Nema ga ni uz Ilijino ime. Ne znam šta to znači.

- Poslednji put videla sam oca kada su ga vodili vezanog iz kuće u Orahovi. Imao je crni kaput i štraftasto odelo, ali lica mu se ne sećam. Majka nas je 1944. tešila da je živ, a kada smo se vratili na Savu ispričala nam je da je do sredine 1943. radio kao ustaški rob na ekonomiji u Mlaki, a onda su ih jednog dana poterali sa lopatama na obalu gde su ih primorali prvo da iskopaju sebi rake, a onda ih maljevima pobili - govori Jelena.

Prvi koji je pokušao da snimi film o Dianinoj djeci na ovim prostorima bio je Tihomir Stanić. Kako govori baka Jelena, on je izabrao njenu priču kao predložak za scenario.

Otkriva Jelena da je trebalo da se posljednji kadrovi Stanićevog filma odigraju na groblju u Zagrebu, gdje bi se pred kamerom sreli ona i njen Ilija, koji je kao dvogodišnjak "izgubljen" u Zagrebu avgusta 1942. godine.

O Dianinoj djeci snimljen je i dokumentarni film u produkciji RTS, dok će igrani film "Dnevnik Diane Budisavljević", u režiji Dane Budisavljević, Beograđani gledati od 11. novembra.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana