Zanimljivosti o visibabama

Visibabe su od davnina poznate kao vjesnici proljeća, jer ih ljudi doživljavaju kao prvi cvijet koji se pojavljuje poslije zime, često i tokom zime, dok se snijeg još nije otopio. Jedna od najvećih zabluda u narodu je da su visibabe tipično proljećno cvijeće.

One, u stvari, cvjetaju u toku zime, a period cvjetanja im se završava u proljeće. Samo za neke vrste visibaba se može reći da su vjesnici proljeća. Visibaba pripada porodici sunovrata, postoji više od 70 vrsta, koje se razlikuju po veličini, obliku i izgledu, šari na cvijetu i periodu cvjetanja, ali su sve bijele boje. Stručni naziv visibabe, galanthus, potiče od grčkih riječi gala i anthos što znači mlijeko i cvijet, odnosno mliječno cvijeće. Narodni naziv je vjerovatno dobila zbog cvijeta koji je pognut poput stare babe.

Visibaba obično raste samoniklo na stalnim mjestima u listopadnim, miješanim ili zimzelenim šumama, na livadama, kraj rijeka, uz potoke. Može da se nađe na području srednje Evrope, od Pirineja do Karpata, preko Kavkaza, sve do Male Azije. U Alpima može da se nađe i na nadmorskoj visini od 2.200 metara.

Visoka je od 10 do 30 centimetara. Listovi su duguljasti, zeleni. Iz njene lukovice se izdiže cvjetna drška na čijem vrhu je samo jedan viseći cvijet bijele boje zvonastog oblika. Cvijet se sastoji od šest latica raspoređenih u dva kruga, a njegov miris je slab i blag. Zanimljivo je da sjeme visibabe raznose, ni manje, ni više nego mravi! U svijetu se visibabe intenzivno proučavaju, zbog specifičnih proteina i alkaloida koji se nalaze u njihovom tkivu. Smatra se da baš u ovom nježnom cvijetu leži rješenje za borbu protiv Alchajmerove bolesti i to u vidu galantamina koji čini njihove lukovice otrovnim.

Galantamin je u većim količinama smrtonosan, a u malim količinama se koristi kao lijek za ranu Alchajmerovu bolest. Posebnu vrstu otrova proizvode za odbranu od insekata i na taj način obezbjeđuju svoj opstanak.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.