Postoji samo jedna srpska riječ u turskom jeziku, a znate li koja je?

Jutros ste skuvali kafu u bakarnoj džezvi, obuli tople papuče i potražili sitniš po dubokim džepovima. Prije nego što ste uopšte izašli iz dvorišta i zakoračili na ulicu, izgovorili ste najmanje tri tuđice. Gotovo svaka svakodnevna srpska riječ vezana za dom i udobnost ima svoju zamjenu ili dubok korijen u jeziku osmanskih osvajača, do te mjere da to odavno više ni ne primjećujemo.

Naš govorni aparat se savršeno stopio sa njihovim naglascima i suglasnicima.

Zvanična istorijska lingvistika bilježi da u našem današnjem rječniku aktivno živi negdje oko tri hiljade riječi iz turskog.

Burek sa sirom, zelena bašta, teški drveni sanduk, slatka pita, samo su mali dio onog svakodnevnog vokabulara koji smo bezuslovno prisvojili. Ne možemo ni da zamislimo kuvanje pravog ručka bez duboke šerpe, domaće slatkiše bez džema, niti oštru kafansku raspravu bez riječi budala.

Kako su se jezičke uloge nakratko zamijenile

Viševjekovni suživot naroda na Balkanu nikada nije bio strogo jednosmjerna ulica, naročito na lokalnim pijacama i u zanatskim radnjama. Neki domaći stručnjaci napominju da su i Turci na ovim prostorima nekada morali da usvoje stotine slovenskih termina kako bi lokalna uprava mogla da funkcioniše.

Radilo se uglavnom o pravnim mjerama, poljoprivrednim alatima poput kose, kao i usko stručnim nazivima.

Zaboravljeni rudarski zakoni

Tadašnja uprava tražila je ekstremnu preciznost u evidenciji. Kako Turci nisu imali razvijene termine za iskopavanje rude na način na koji su to radili balkanski majstori, morali su da usvoje nazive za okna i specifične rudarske alate.

Vjekovima kasnije, zatvaranjem starih lokaliteta i povlačenjem imperije, nestali su i ti privremeno usvojeni pojmovi iz njihovog svakodnevnog govora.

Ukoliko danas popodne sjednete u tihu istanbulsku kafanu ili prošetate vrelim ulicama Izmira, nećete čuti nijedan slovenski izraz u slučajnom prolazu. Sve su se te kovanice potpuno izgubile kroz vjekove, osim jednog specifičnog naziva koji tvrdoglavo opstaje i danas.

Koji naš izraz Turci i danas izgovaraju?

Kada misle na praznik rođenja Hrista 7. januara, Turci koriste riječ „Bodžuk“, što je direktno izvedeno od riječi Božić. Za proslavu 25. decembra upotrebljavaju sasvim drugi termin – Noel, čime prave jasnu jezičku razliku među zimskim kalendarima.

Nije slučajno. Najveći problem stranim lingvistima ne predstavlja prebrojavanje zvaničnih spisa, problem je uvijek bio uhvatiti one duboke kulturološke navike koje nadžive vojske i zakone.

Zadržana jezička pozajmljenica opisuje isključivo trenutak porodičnog okupljanja i mira, pokazujući nam danas da je komšijski odnos običnih ljudi često bio mnogo snažniji i trajniji od zvanične politike velikog dvora.

Zbog čega je baš ova srpska riječ preživjela vjekove

Sasvim druga priča otvara se pred vama kada posmatrate način na koji su se susjedi tada posjećivali.

Tokom oštrih i hladnih januarskih dana, slavska i praznična trpeza bila je srdačno otvorena i za komšije druge vjere.

Ta jedna naša riječ ostala je sačuvana u turskom jeziku. Njome se označava jedan događaj u godini, ali i miris bogate zimske trpeze i pravoslavni običaj koji su Turci upoznali na Balkanu. Riječ su potom ponijeli sa sobom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.