Priča o usponu i padu Jugotona

Diskografska kuća i fabrika ploča Jugoton, čija je zapadnjačka popularna kultura bila jedno od najspecifičnijih obilježja socijalističke Jugoslavije, uskoro će nakratko oživjeti putem muzejske izložbe "Jugoton - istočno od raja".

Oko Jugotonove poluvjekovne svirke nije se vrtjelo samo do pet miliona gramofonskih ploča godišnje, nego s njima i čitava galaksija popularne kulture i svega drugog što je činilo ili pokretalo ispod njene površine pripadajuću proizvodnju: časopisa, radijskih i televizijskih emisija, muzičkih festivala, koncerata, hemijske industrije, proizvodnje gramofona...

Radilo se o jednom od najuspješnijih socijalističkih preduzeća koje je iskoristilo predratne tradicije prve fabrike ploča u ovom dijelu svijeta i neumitne tržišne trendove na zapadu.

Prva velika javna valorizacija uloge te tvornice ploča u razvoju popularne kulture u Hrvatskoj očekuje se kroz izložbu "Jugoton - istočno od raja", koja će biti otvorena krajem oktobra u Tehničkom muzeju u Zagrebu.

Izložbi prethode kulturološko istraživanje i razgovori s istaknutim dionicima Jugotonove istorije, a prati je obuhvatna publikacija čije podatke ovdje koristimo. Biće predstavljeni razni aspekti života Jugotona, uključujući vizuelnu i popularnu kulturu, tehnologiju proizvodnje i arhitekturu diskografske kuće, objašnjava Sanja Bachrach-Krištofić, koja je zajedno s Mariom Krištofićem autorka izložbe putem njihove umjetničke organizacije Kultura umjetnosti.

Tehnički muzej, koji je partner Kulturi umjetnosti, zainteresovan je jer izložba kontekstualizuje tehničku baštinu, kaže direktorka muzeja Markita Franulić. Tehnički muzej izložiće iz svog fundusa cjelovitu tehnološku liniju proizvodnje ploča.

U publikaciji koja prolazi posljednje redakture pred štampu, ističe se da stasanje popularne muzike nije bilo slučajno ni stihijsko, nego da je Jugoton rezultat partijske politike koja je nakon sukoba s Informbiroom tražila novi socijalistički put i identitet.

Partijski pop

Partijski vođe su uvidjele da je zabavna muzika, zato što je internacionalna, mladenačka i moderna, djelotvoran medij izgradnje kulturnog i političkog identiteta, naročito u državi podjeljenoj različitim kulturama, kaže istoričar Dean Vuletić.

Do 1948. KPJ je u Jugotonu prednost davala narodnoj i ozbiljnoj glazbi, ali pedesetih Partija traži povećanje ulaganja u proizvodnju popularne muzike i uklapa popularnu muziku u svoju kulturnu politiku.

Ta kulturna politika otvara Jugoslaviju zapadnim kulturnim uticajima potvrđujući razliku spram komunističkih zemalja istočne Evrope i tražeći zapadnu potporu zbog istočonevropske blokade nakon sukoba s IB-om, objašnjava Vuletić.

Slijedeće godine član partijske elite Edvard Kardelj traži da se proizvede više domaće muzike s obzirom na to koliki je uticaj stranih šlagera, pa 1956. Jugoton odbacuje proizvodnju različite galanterije i u pozpunosti se posvećuje proizvodnji gramofonskih ploča.

Između socijalizma i popularne muzike razvilo se trajno prijateljstvo, pa čak i s njenim najprovokativnijiim oblicima, rokom i pankom. U prilog toj tvrdnji dugogodišnji urednik u Jugotonu Siniša Škarica podiže "Bijelu knjigu" Stipe Šuvara, koja obuhvata sve tadašnje neprijatelje u kulturi i umjetnosti, i stvrđuje da u njoj nema ni jednog pop ili rok muzičara.

Međutim, ističe Škarica, diskografske su kuće, kao "preduzeća od posebne društvene važnosti", imale svoje mehanizme u kontroli eventualno nepodobnih.

Zapadnjačko poslovanje

O tome kako je Jugotonu dobro išlo govori podatak da je 1956. do 1961. njegov profit povećan 16 puta, pa je sam mogao finansirati gradnju nove fabrike u Dubravi, u koju se seli 1963. i koja je imala kapacitet 10 miliona ploča na godinu.

Ne treba smetnuti s uma ni ono što je Jugoton pružao svom radnom narodu: na 35 hiljada kvadratnih metara u zagrebačkoj Dubravi imali su, pored modernih fabričkih pogona i tonskog studija u susjednom Jadran filmu, prostorije s trpezarijom, garderobom s tuševima, uređene staze i mali fudbalski teren, ljekarsku i zubarsku ambulantu, prevoz fabričkim autobusom...

U početku, najprodavanije ploče Jugotona postale su pjesme prvog Opatijskog festivala 1958, a muzika koja je odnijela pobjedu, ona Ive Robića i Zdenke Vučković - koja je od "Moja mala djevojčica" prozvana "Tata kupi mi auto" - govori o želji za potrošačkim društvom, ističe Vuletić.

Sedamdesetih i osamdesetih Jugoton pločama Miše Kovača, Novih fosila, Zdravka Čolića i drugih, te novih hitmejkera Rajka Dujmića, Zrinka Tutića i Tončija Huljića, bilježi diskografske uspjehe koji se izražavaju stotinama – tri, četiri pa čak i više od pet - hiljada primjeraka.

U najjače domaće pop-rok izvođače ubrajaju se, pored novovalnih sastava Azra, Film, Haustor, Idoli, Šarlo akrobata i Električni orgazam, grupe i izvođači poput Parnog valjka, Aerodroma, Leba i soli, Plavog orkestra, Zane, Olivera Mandića, Đorđa Balaševića i drugih.

Apsolutni rekorder u tiražu je Danijel Popović s albumom "Bio sam naivan" 1983. godine, koji je do kraja osamdesetih prodat u 717.166 primeraka!

Poslovni uspjeh podrazumevao je ostvarivanje zakona tržišne proizvodnje, posebno razvoj dizajna i marketinga. Jugoton je okupljao vrhunske strip-crtače, slikare, dizajnere i fotografe.

Veljko Despot, dugogodišnji urednik inostranih izdanja koji je, kako kaže, mnogima otvorio prozor u čudesan svijet popularne muzike, prisjeća se da je Jugoton u jednom trenutku imao ugovore s više od 70 inostranih izdavača, te da se u svom poslu vodio umjetničkim i komercijalanim vrijednostima kakve su vladale među njima.

Razvoj ga donio – razvoj ga ubio

Prvi urednik, Pero Gotovac, sjeća se prvih radnih godina te kaže da uopšte nisu bile glamurozne. Mnogi saradnici nisu se dugo zadržavali u Jugotonu jer su očekivali lagodniji posao. Gotovac je nakon 17 godina rada otišao u pozorište.

Za Despota, međutim, čija su izdanja od oko 1,5 milion stranih ploča činila dobru trećinu godišnje proizvodnje, to je bio "najljepši posao na svijetu".

Iako se smatralo da je popularna muzika crv u jabuci socijalizma, formalnim uvođenjem kapitalizma koincidira Jugotonov gubitak tržišne uloge, a nedugo nakon toga izgubio je i dobro ime. Godine 1990. menja naziv u Croatia Records, a potom biva privatizovan. No, ono što je ubilo Jugoton nije ni socijalizam ni kapitalizam nego, prema Škarici, tehnički napredak.

CD je poput virusa uništio klasičnu diskografiju. Godinu dana nakon što smo izdali prvi CD, onaj evrovizijskih pobjednika Rive, Jugoton je umro, kaže Škarica i dodaje: Nakon potpune demokratizacije diskografije i upotrebe medija na kojima "nova djeca" mogu sve što hoće, ne preostaje nam ništa drugo nego priznati poraz pred napretkom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.