Nikolina Pišek: Noćni život u Beogradu je svemir za sebe

"S obzirom na to da živim i radim u Beogradu, a da najmanje dva puta nedjeljno putujem u Zagreb, moj životni ritam zavisi od toga gdje se nalazim. U Zagrebu živim puno ležernije jer nemam fiksnih obveza, dok je u Beogradu neusporedivo dinamičnije."

Česta putovanja na relaciji Beograd - Zagreb me ne opterećuju, navikla sam se na njih, ne zamjara me ni vožnja, sve to doživljavam kao dio svakodnevice. Valjda i zato što sam kao djevojčica maštala da ću jednog dana biti vozačica velikog kamiona. Odrasla sam u ulici kao jedina djevojčica, okružena rođacima i bratićima, pa sam se doživljavala kao dečko. Igrala sam se na muški način, što je užasavalo moju majku koja me pokušala odgajati kao djevojčicu pa me čak upisala na balet, što je završila katastrofalno, piše za STUDIO Nikolina Pišek u tekstu pod naslovom 'Napokon sam pokorila Srbiju, tamo sam zvijezda!'.

Tekući poslovi

U Zagrebu obično riješavam tekuće poslove koji se skupe dok sam odsutna. Odlazim kod knjigovođe, u banku, prodavcnicu, viđam se s prijateljima... Najviše vremena posvećujem kćerki Hani te svojim psima. Donedavno sam imala tri psa, dva iz pasmine Caliver King Charles španijel i jednog pomjeranca, ali Tajson koji je bio sa mnom deset godina, koji mi je bio najdraži, stradao je nedavno, devet dana nakon desetog rođendana, i to me strašno pogodilo.

Tajson je bio moj najvjerniji prijatelj i životni saputnik, prošao je sa mnom sve i svašta, bio je nekoliko puta u životnoj opasnosti i sve smo zajedno prebrodili. Tajsonov sin Majk te Artur užasno su mi važni, maleni su, nisu zahtjevni. Jedina je obaveza izvesti ih ujutro van, no kako i u Beogradu i Zagrebu imam veliki park u blizini, ni to nije nikakav problem. Artur je najčešće sa mnom: ima samo kilogram i po pa je s njim lako putovati. Kada sam u Zagrebu, budi me ili kći Hana koja ide u školu ili moji psi, a kada sam u Beogradu, budim se sama, oko 7.30 časova. Hana ima 16 godina i njoj ovaj način života u kojem je nekoliko dana sama dok sam ja u Beogradu savršeno odgovara. Taman kada me se uželji pojavim se na vratima. Zbog toga nas dvije imamo puno kvalitetniji odnos od ostalih tinejdžerki i njihovih majki jer ne stignemo da se zasitimo jedna druge i da se posvađamo.

Hrana u 10 minuta

Bez obzira na to gdje se nalazim, jutarnji mi je ritual da neizbježno pola sata provedem sama sa sobom. Tada popijem kafu, pojedem neku voćku i surfujem po internetu. Nabrzinu se upoznam sa svim događajima, potom se tuširam, odem na trening i onda počnu pripreme za posao. Kod kuće ne doručkujem redovno, ali obožavam raskošne doručke u dobrim hotelima. Tada moram probati sve što se nudi i ne odustajem dok ne probam i zadnji komad hrane. Iako često izlazim sa suprugom na ručak ili večeru, a u Beogradu to nije teško jer je krcat sjajnim restoranima, ipak su mi ti doručci iznad svega. Kada bih morala da biram koji mi je obrok najdraži, onda bi to svakako bio doručak u dobrom hotelu. Volim da kuvam ali ne za sebe već za veća društva. Obožavam kada me hvale zbog mog kulinarskog umijeća ma koliko te pohvale bile neosnovane. Preferiram meso, povrće, voće, dalmatinsku i italijansku kuhinju, svu jednostavnu hranu koja se može pripremiti za desetak minuta, npr. naglo pečeni biftek... Imam zdravi pristup ishrani, ali jednog se poroka ne mogu osloboditi, a to su slatkiši. Kada se ne bih kontrolisala, kada bih se prepustila instinktima i jela koliko želim, to bi završilo katastrofalno. Moja se majka znala našaliti da sve moje nutricionističke potrebe može ispuniti jedna bolje opskrbljena benzinska pumpa. Dijetu ne držim, pokušala sam nekoliko puta, ali nisam karakter koji bi izdržao to mučenje pa sam svaki put brzo odustajala. Premda obožavam Zagreb, moram reći da mu ne mogu laskati i komplimentirati na noćnom životu. Za razliku od Zagreba, noćni život u Beogradu je svemir za sebe. Čak i ljudi sa Zapada, iz svjetskih metropola, ostanu u čudu kada vide kako se tu burno živi 24 sata na dan.

Nije mrgud

Pogrešna je percepcija da je Beograd folk destinacija u kojoj se sluša samo narodna muzika. To je tek dio ponude, mladi ljudi po klubovima slušaju pop i rok muziku, vole pjevače iz Hrvatske. Ja pak ne volim folk ni pop, ne idem u restorane na splavovima, ali obožavam rok, tehno, elektronsku muziku. Volim noćne izlaske, opuštam se plešući, a u Beogradu zaista nije teško pronaći mjesto gdje ćeš se dobro zabaviti. Osim toga, lako me oraspoložiti jer nisam teška osoba ili mrgud.

Kreativan sam tip, volim raditi s rukama, mijenjati okolinu, preuređivati prostor u kojem živim. Ponekad dobijem inspiraciju pa preko noći prebojim dnevni boravak, nalepim nove tapete, a ponekad samo unosim sitne promjene.

I kada je riječ o odijevanju volim promjene. Nekada se bolje osjećam u sportskoj odjeći, a nekada se uživam dotjerati, izgledati ženstvenije, pristalo... Kada ugledam neki odjevni predmet koji mi se sviđa i dogodi mi se ljubav na prvi pogled, onda učinim sve da se te odjeće i domognem. Volim kupovati, ali ne ciljano, već onako stihijski u prolazu ili kada sam na putu. Najviše uživam u lijepom donjem rublju. Suprug zna za tu moju slabost pa mi često poklanja odjeću jer zna da će me razveseliti. I što je najvažnije, nikada ne pogreši u izboru.

U Beogradu sam prisutna od 2008. kada sam za produkcijsku kuću Emotion radila emisiju "Operacija trijumf". Od tada sam se tu odomaćila, malo me tretiraju kao svoju, a malo kao gošću. Ali prihvaćena sam sjajno, uostalom na kraju 2013. napravila sam editorijale za gotovo sve magazine. Za to su, dakako, najzaslužniji moji nastupi u vrlo gledanoj emisiji "Bulevar" TV B92 u kojoj sam jedna od voditeljki. B92 je najzanimljivija TV u Srbiji s nacionalnom frekvencijom. To je vrlo progresivna televizija koja je podsticala i nosila pozitivne promjene, njeni su stavovi i mišljenja uvijek uzimani vrlo ozbiljno. Drago mi je da sam dio tog tima, pogotovo jer sam kao osoba hrvatske nacionalnosti s boravištem u Beogradu dobila priliku da nastupam u tako prestižnoj emisiji.

Riječ je o informativnoj emisiji, infotainmentu, kako je mi nazivamo, to je format u kojemu se isprepliću ozbiljne političke, društvene i kulturne informacije sa vijestima iz svijeta zabave, ali i crne hronike. Imamo goste u studiju koji komentarišu sve najvažnije događaje. Radimo bez skripta i scenarija, puno improvizujemo, britki smo, humoristični, satirični, sarkastični, cinični. Osnovna ideja je da ljudi saznaju što ih zanima, da im vrijeme brzo prođe i da im se sviđa ono što vide i čuju. I uspjeli smo, jer imamo odličnu gledanost.

Da bih mogla uspješno da vodim takvu emisiju, moram biti dobro upućena u sva zbivanja, od politike do zabave. Najbrže i najefikasnije se informišem preko interneta, to mi je postala dnevna rutina, a ako mi trebaju dodatne informacije, posegnem i za drugim izvorima, od novina do knjiga.

Tisuće i hiljade

Moraš se ponašati štreberski kao u školi i informisati se o svemu jer ne znaš šta će ti zatrebati u emisiji. Tokom nastupa snalazimo se kako znamo i umijemo, improviziramo na licu mjesta, a za to je potrebna velika koncentracija i snalažljivost jer tu nema ponavljanja i fuliranja. Svako se iznenađenje, koja se stalno događaju, mora kompenzovati uz pomoć urednika.

U Zagrebu ljude najviše zanima kako se kao Hrvatica snalazim u emisiji u kojoj svi govore srpski. Moram reći da otkad sam došla u Beograd i otkad sam na srpskim televizijama niko nikada od mene nije tražio da govorim srpski, nikada mi niko nije prigovorio kada bih izgovorila neku hrvatsku riječ. Premda sam udana za Beograđanina, svi znaju da sam Hrvatica, da je hrvatski moj jezik i nikada to nikome nije smetalo niti sam imala problema. Jedino se šalimo na moj račun kada izgovorim nešto na hrvatskom što gosti u studiju ne razumiju. Nedavno sam tako rekla kako je netko dobio hunjavicu, a to je za njih nepoznat izraz pa je nastao haos. Svi su pomrli od smijeha. Kada kažem tisuća umjesto hiljada odmah me pitaju, naravno u šali, koliko tisuća ima hiljada, koliko je to u hiljadama.

Nikad nema tremu

S obzirom na obaveze koje imam, ne mogu da nastupam svakodnevno, tako da sam angažovana tri puta nedjeljno. No ova mi se televizijska forma jako sviđa jer traži kreaciju, moraš se razvijati i edukovati i to je svakako stepenica više u odnosu na ono što sam ranije radila. Inače, dugo su tražili ljude koji bi mogli iznijeti tu formu i zato sam vrlo ponosna što je meni to uspjelo.

Nikada prije nastupa nemam apsolutno nikakvu tremu, imala sam je samo na probnim snimanjima. Valjda zato što nisam osoba koja podleže stresu. I u najtežim situacijama ostajem jako pribrana, premda u nekim totalno nevažnim situacijama podležem histeriji. Mnoge to čudi budući da uspijem da izguram toliko teške situacije i onda se prelomim na nekom nevažnom detalju. Koliko god bila iritantna ta moja osobina, to histeriziranje, u gorućim sam situacijama mrtva hladna, pa se mnogi pitaju imam li uopšte ikakvu emociju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.