Vrijeme gotovo opustošilo vodenice u dolini rijeke Vr

Vodenice danas nemaju značaj kao nekad. Nerijetko ih ljudi obnavljaju samo da bi krasile pejzaž. Mnoge nisu u funkciju jer im nedostaje badanj, mlinski kamen, vodenično kolo...

SVAKO vrijeme ima svoje običaje, junake i miljenike. Vodenice, potočare, mlinovi, ili kako ih sve ne zvaše ljudi što po namjeni, što po mjestu gradnje, zbog njihova su značaja nekad bili nezamjenjivi objekti za svako naselje. - Ovdje u ovom našem selu ima desetine potoka, a nije bilo nijednoga bez makar deset vodenica. A opet na Vrbanji da i ne pričam - od Šipraga pa do našeg sela teško ih je bilo i pobrojati. Danas u cijelom šipraškom okrugu na prste se mogu izbrojati ispravne vodenice - priča starina Simeun Petrović iz Kruševa Brda podno Vlašića. Današnje vrijeme nije naklonjeno vodenicama. - Za njima skoro da i nema potrebe. Malo ko danas sije pšenicu i kukuruz, pa nema šta ni mljeti. Ko ne kupuje gotov hljeb, kupuje brašno. A onaj ko ima šta mljeti, koristi električni mlin - govori Zdravko Docić iz Jošavke. I Zdravko nostalgično priča o vodenicama kojih je, kako kaže, prije tridesetak godina na Stanikovoj rijeci koja protiče nedaleko od njegove kuće bilo desetak. Sada je ostala jedna, od koje je čak i rječica pobjegla. Gojko Stanić iz Štrba kod Čelinca priča da je njegova porodica još 1932. godine za vlastite potrebe na rijeci Gozni podigla vodenicu. Ona je skoro neprekidno mljela sve do 1968. godine kada je selo dobilo struju. Prije tri godine Gojko je odlučio da obnovi vodenicu i od tada je stalno održava. Melje žito za svoje i potrebe svojih prijatelja. Sa unucima u njoj često provodi dugo vremena, jer da bi se samljelo stotinak kilograma žita treba mu cijela noć. Vodenice danas nemaju ekonomski značaj kao nekad. Nerijetko ih ljudi obnavljaju samo da bi krasile pejzaž. Mnoge nisu u funkciju jer im nedostaje badanj, mlinski kamen, vodenično kolo. Budući da vodenicu nije lako obnoviti, često to čini grupa domaćinstava ili čak neko udruženje. Sve to rezultat je nostalgičnih uspomena. - Od kada znam za sebe moja porodica imala je vodenicu. Ja sam na svojoj vodenici na Ostružnici početkom šezdesetih godina ugradio i dinamo tako da sam imao rasvjetu prije Čelinca - govori djed Dušan Džombić iz sela Crna Rijeka. Marinko Spasojević jedan je od rijetkih domaćina mlađe generacije koji je obnovio porodičnu vodenicu na jednom potoku u Skatavici. Kao da je u ovaj kraj prenesena iz one Ćopićeve pripovijetke o djeda Triši i njegovoj vodenici "do koje nikad ni podne ne dolazi". - Imam i ja električni mlin, ali vodenicu sam obnovio s namjerom da zaokružim proces proizvodnje zdrave hrane čime ozbiljno želim da se bavim. Meljem samo svoje žito i isporučujem ga kupcima - kazuje Marinko koji je već stekao povjerenje brojnih mušterija. U narodu čelinačkog kraja i danas se često čuje uzrečica "ma uradiću to taman i da izgubim red ispred mlina". A da bi se makar djelimično izbjegli redovi, pravio se nekad raspored za domaćinstva kojeg su se svi morali pridržavati. Decenijama već ispred vodenica nema redova, jer skoro da se nema šta mljeti. Tekst i fotografije: Borislav MAKSIMOVIĆ

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.