Sviraj trubo, svirala zadugo!

Dragačevski sabor trubača osmislili su mladi školovani ljudi, zanesenjaci, u želji da razbiju monotoniju života malog mjesta kao što je u to vrijeme bila Guča, daleko i duboko u provinciji

SABOR trubača u Guči, koji će se održati od 8. do 12. avgusta, svečano će otvoriti ministar za infrastrukturu u Vladi Srbije Velimir Ilić, a okupiće oko hiljadu i 500 učesnika, trubačkih virtuoza. U takmičarskom dijelu programa ove godine učestvuje 20 seniorskih, 11 omladinskih i šest pionirskih orkestara. Trube su u Dragačevo počele dolaziti kao isluženi muzički instrumenti iz vojnih kasarni i bojeva za slobodu krajem 19. i početkom 20. vijeka. Donosili su ih vojni trubači više kao uspomenu na dane provedene u vojsci i ratištima. Trubači su primijetili da narod trube rado sluša, pa su na njima počeli svirati kola i pjesme. U početku su svirali sa postojećim muzičkim sastavima, a onda su se udružili i počeli da prave posebne orkestre. Četiri trube i bubanj. Pet truba i bubanj. Šest truba i bubanj. Sastavi skromni, ali završavaju poslove. Uspješno zamjenjuju druge seoske vrste muzike. Truba nije više svirala ustajanje i povečerje, vojne marševe i juriše za slobodu, ona se u Dragačevu sve više oglašavala i na veseljima. Tako su se vojne trube primirile, pripitomile, ušle u srce i dušu naroda. Bez njih nije više bilo ni pjesme. Seoski sabori se bez trubača nisu mogli ni zamisliti. Dragačevci su se rađali, živjeli i umirali uz trubu. Dragačevski sabor trubača osmislili su mladi školovani ljudi, zanesenjaci, u želji da razbiju monotoniju života malog mjesta kao što je u to vrijeme bila Guča, daleko i duboko u provinciji. Sreća je za te mlade ljude što su došli na ideju da organizuju tako jedinstvenu manifestaciju kao što je Sabor trubača, a sreća je i za Sabor trubača što je oko sebe okupio toliko vrijednih i kreativnih ljudi - zaljubljenika u narodno stvaralaštvo i tradiciju. Prvi Sabor trubača dogodio se 14. oktobra 1961. godine u Guči. Dogodio se na dan Pokrova presvete Bogorodice, u crkvenoj porti. Poslije prvog održanog sabora, narod ga je prihvatio kao svojevrstan praznik, kome se veoma raduje i na koga goste poziva. Time je podržavao organizatore sabora da istraju i prebrode sve nedaće i krize, kako političke, tako i materijalne. Takva podrška naroda učinila je da razvoj sabora nisu zaustavili ni zahtjevi da njegovi sadržaji služe samo vladajućoj partiji i partijskoj državi. I pored toga, sabor je i dalje živio, razvio se i uzrastao. Kao magnet je privlačio sve više učesnika i posjetilaca. Sabor više nije samo gučki, srpski, već je postao svjetski. Njegov moto i dalje neka bude "Sviraj trubo, svirala zadugo - za veselje i ni za šta drugo". S. GATARIĆ

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.