Selo koje lagano umire

Poslije rata Brvnik na sve liči osim na selo u kojem je lijepo živjeti. Mnoge njive su neobrađene i zarasle u korov. Nema ko da ih obrađuje. Mladi su davno otišli trbuhom za kruhom a oni koji su ostali mogu samo da se sjećaju lijepih vremena

BRVNIK, srpsko selo nedaleko od Šamca, razoreno je tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata jer je kroz njega praktično prolazila linija fronta između Vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća odbrane. Rane nisu zacijelile ni danas, jer velika oštećenja kuća ali i svega onog što ga je činilo lijepim, još uvijek su vidljivi. Brojne ruine stoje kao svjedok jednog burnog vremena. A, nekada je sve vrvjelo od života. Brvnik je srpsko selo koje je pred rat imalo 149 domaćinstava. Danas, u 105 domaćinstava većina stanovništva su ljudi starije životne dobi. Porušene kuće se ne popravljaju, donatori i razne agencije jednostavno zaobilaze Brvnik i njegove mještane. Zbog toga mnogi su napustili svoja vjekovna ognjišta. Najveći broj Brvničana je sebi svio novo gnijezdo u okolnim mjestima ili samom gradu Šamcu. Mnogi Mihajlovići, Mitrovići, Pejići, Đurići, Radanovići su otišli tamo gdje će im biti bolje i lakše da žive. Istina, mnogi njihovi rođaci i prezimenjaci su i ostali. Kada su prve kuće u Brvniku sagrađene, ni najstariji mještani ne znaju. Do rata se lijepo živjelo. Vrijedni Posavci su znali kako da svojim radom zarade, ne samo za koru hljeba, već i za pristojan život. Svaki sokak je vrvio od mladosti ali i starih ljudi. Dobri domaćini živjeli su od poljoprivrede, stočarstva... Zemlja se obrađivala, a ambari bili puni pšenice, kukuruza, zobi... Poslije rata Brvnik na sve liči osim na selo u kojem je lijepo živjeti. Njive su neobrađene i zarasle u korov. Nema ko da ih obrađuje. Mladi su davno otišli trbuhom za kruhom, a oni koji su ostali, mogu samo da se sjećaju lijepih vremena. Zato i ne čudi što su brojna ognjišta ugašena. Na mnoga vrata više niko ne kuca jer su na njima katanci. Ipak, ima i onih koji vole svoj Brvnik takav kakav je. Jedan od Brvničana Ratko Mihajlović nije se odrekao svoga sela. Iako radi u Šamcu, sagradio je porodičnu kuću u Brvniku. Kako nam reče, supruga i on ne misle da napuštaju Brvnik. Međutim, ono što najviše brine mještane sela je to što nema mladih naraštaja. I ono malo momaka i djevojaka koji su eventualno ostali ne odlučuju da se žene i udaju, pa je veoma malo djece. Zato Brvniku škola i ne treba. A pred sam početak rata tu je nikla nova veleljepna školska zgrada kakve nije bilo u Posavini. Međutim, đaci u nju nikad nisu ušli. Ratna dejstva raspršila su dječije snove i od školske zgrade napravili gomilu zidina oštećenih mecima, gelerima granata, municijom svih mogućih kalibara. Upravo zbog toga što je u selu sve manje mladih, opravdan je strah mještana da će Brvnik jednoga dana ostati bez žitelja. Zato oni stariji Brvničani apeluju na svoje rođake, komšije, mlađe ljude da ostanu u selu. Njive u tom kraju su plodne i dobro rađaju. - Bolje da na selu budu gazde nego da se muče u gradu. Njihove fabrike su plodne oranice ovdje u Brvniku, reče u prolazu jedan od starijih mještana Brvnika kojem ni ime ne uspjedosmo da saznamo. Tekst i fotografije Vaso ANTIĆ SAGRAĐENA CRKVA Pored škole koja je srušena u ratu, u selu je porušen Dom kulture i mnogi drugi objekti u selu. Utjeha je što su mještani smogli snage da sagrade seosku crkvu i čitaonicu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.