Prnjavorska ergela Vučijak između napretka i rasula

Za Prnjavor se svojevremeno nadaleko čulo baš po rasnim grlima. Stranci su ovdje dolazili i nudili ogromne pare za pastuve. Takav genetski materijal ne postoji nigdje u svijetu

FEBRUAR je već decenijama najveseliji mjesec na ekonomiji Lipicanerske ergele "Vučijak" u Prnjavoru. U to vrijeme na svijet dolazi podmladak, kojim se obnavlja postojeći fond rasnih grla. Četvoronožni mališani odmah po rođenju trčkaraju stajom, želeći da na svoj način upoznaju starije srodnike. Prvih dana djeluju prilično uplašeno, pa najveću sigurnost osjećaju uz svoje "majke". Vođeni posebnim instinktom, ne može se dogoditi da zalutaju kod druge kobile. Sve je to priroda lijepo uredila, a ukoliko, vođeni svojom radoznalošću, makar i nakratko zalutaju u drugi boks, tuđa "majka" neće biti prema njima lošeg raspoloženja. Signalima, kakve samo životinje znaju i razumiju, nestašno ždrijebe odbiće od sebe. Do kraja ovog mjeseca u najstarijem prnjavorskom preduzeću svijet će ugledati dvadesetak mladunaca. Tada će ergela imati više od stotinu lipicanera svih starosnih doba. Nemirni, rastrčani, zdravi i veseli biće i kada počne sezona ispaše, kada budu imali prve susrete sa vanjskim svijetom. Ergela "Vučijak" osnovana je u aprilu 1946. godine. Od skromnih početaka, tek sa nekoliko grla, prerasla je vremenom u kolektiv sa više od 200 lipicanera. U prijeratnom periodu finansirana je novcem Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu, jer su lipicaneri imali posebnu ulogu u eventualnom "izbijanju rata". Tadašnja država pokazivala je maksimalnu brigu prema "Vučijaku". Poslije raspada Jugoslavije, nailaze godine krize u ergeli. Odjednom, svima je bila na teret. Čak se prije nekoliko godina pristupilo privatizaciji. Vlasnička transformacija nije uticala na poboljšanje stanja. Konji su često gladovali, a izostajale su i plate radnicima. Ni tada, kod konjušara nije prestajala ljubav prema lipicanerima. Ergela je, odlukom Vlade Republike Srpske, prestala da bude privatno preduzeće, a većinski dio akcija u posljednje dvije godine imaju Vlada i opština Prnjavor. - Žalosno je da se nadležni poigravaju sudbinom ovog preduzeća. Za Prnjavor se svojevremeno nadaleko čulo baš po rasnim grlima. Koliko su samo najvrednijih trofeja osvojili na Novosadskom velesajmu. Pa, stranci su ovdje dolazili i nudili ogromne pare za naše rasplodne pastuve. Ovdje postoji genetski materijal kakvog nema u svijetu. Zar takvo blago da propada - nostalgično govori Ljubo Kršić, penzionisani radnik ergele, koji je cijeli radni vijek proveo u ovdašnjim stajama. Slično razmišljaju i ostali radnici ranijih generacija, prisjećajući se vremena kada su staje i dvorište bili uređeni za primjer. Danas je druga priča. Dotrajala staja, izgrađena u alpskom stilu, odavno je prepuštena propadanju. O obnavljanju niko i ne govori. I druga staja, gdje se nalazi oko 90 grla, takođe je zrela za obnovu. - Godinama se ovdje nije ulagalo. Dugovanja su se gomilala, neizmirene obaveze ergele stalno su rasle, pa bez većeg investicionog projekta neće biti ni priželjkivanog napretka - kaže predsjednik Upravnog odbora ergele Boro Rajlić. Potkovica, koja se nalazi u grbu Prnjavora, simbolizuje bogatu tradiciju konjogojstva u ovoj opštini. Staje često obilaze stanovnici Prnjavora. Među njima je i veliki broj mladih, koji dolaze da bi uživali u sedlu dobro istreniranih lipicanera. KONjIČKI KLUB Nekada je na Lužanima uspješno radio konjički klub. Zaljubljenici jahanja, predvođeni Josipom Đakovićem, žele da ga obnove. - Često, onako za svoju dušu, u sedlima, na rasnim lipicanerima, napravimo izlet do planine Ljubić, stignemo i u centar grada. Naši karavani privlače veliku pažnju sugrađana, željeli bi da i oni postanu džokeji. Biće mjesta za sve, možda već ovog proljeća, do kada ćemo obnoviti konjički klub "Vučijak" - kazao je Đaković. Tekst i fotografije Brane RADULOVIĆ

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.