Priča dvadeseta o "kućnom momku" i jednom ljubavniku

Doajen narodne pjesme Predrag Cune Gojković propjevao u Banjoj Luci, kojoj sevdah nikad nije bio stran. Kako je legendarni slastičar Šukrija odnio tortu pjevačici u sobu broj 105 hotela "Palas" i šta se ispostavilo...

POČEĆEMO priču vašarima, onim još iz Austrougarske. Tako Boro Šmit hoće, a mi pristajemo, ako bog da, da mu izvučemo kažu o Cunetu Gojkoviću... Vašari su bili nešto najvažnije, nešto što se pamti i prepričava cijelu godinu. A naš, banjolučki, kako neki putopisci vele, bio je jedan od najvećih i najpompeznijih. Kažu da je znao trajati i po šest dana! A na njega su dolazili trgovci iz Beča, Pešte, Trsta, pa čak i iz Istanbula! Tako velikog vašara, pričali su stari, nigdje nije bilo... Eto, vidite kakvi smo mi, Banjolučani, u ono vrijeme bili... Niko nam nije bio ravan: hrle trgovci sa tovarima svile i kadife iz cijelog dunjaluka na naš vašar, a ostala roba se ni nabrojati nije mogla... Da ne bi taj i toliki narod po putevima i šumarcima noćivao, dade Austrija silan novac da se mnoge gostionice i mehane, na putevima prema Banjoj Luci, izgrade. Da toliki narod i trgovci imaju gdje predahnuti, umorne konje napojiti i gladnu dušu nahraniti... Da je sad takvog vašara, gdje se punih šest dana kupuje i prodaje! Izgradi Austrija, tako, prve gostionice u Jajcu, u Jezeru, u Bočcu i u Doboju. To je cara koštalo preko pola miliona kruna, kao što ga je i put kroz Tijesno koštao kilo zlata za jedan kilometar makadama - pričali stariji ljudi... Nadvojvoda i mladi carević, popi prvu kafu u kahvani, u Travniku, te 1886. godine. Dopade mu se kafa, još da ču onu pjesmu Cunetovu - kako draga peče kafu, i u koje doba, i kojim povodom - nikad carević Rudolf, iz Bosne ne bi otišao... Ne znam da li je mladi carević ikad dolazio u Banju Luku. Ali, sjećam se: dođe jedne godine naš mladi carević Cune Gojković i postade - car pjesme! Ovdje, u našoj čaršiji! "Čudo neviđeno" Žurimo pred hotel "Palas" svako veče, sa pitanjem: "Ima li onog crnog mladića, što kafu pristavlja, hoće li večeras pjevati?" Hoće, vele konobari, ako dođe gospodin Mirko, on je kod njega, radi na "zidu smrti"... A taj "zid smrti", ne znam da li je još negdje u Evropi tada postojao. Bilo je to "čudo neviđeno": motor voze u drvenoj kaci (buretu), a mi se tresemo na vrhu, dole jedva smijemo pogledati kad kamikaza pravi krugove (ponekad i dvojica), samo čekamo da izleti iznad naših glava. Bila je to atrakcija, kako su oni učeni to nazivali, a ovaj ostali narod to krsti kao "čudo neviđeno"... E, ako je neko želio neku "promociju", reklamu, to je mogao postići samo na vašaru. Gdje te jedino sav svijet može čuti i vidjeti... A na "zidu smrti", čiji je vlasnik bio gospodin Mirko Nenadović - to je bila evropska promocija! Doveo gospodin Mirko mladog Gojkovića, koji kroz megafon zazivaše publiku, izvikujući zastrašujuće parole o opasnostima koje vrebaju vozače u kaci, a to se čulo do Starčevice i okolnih mjesta... Dovede gospodin Mirko tog mladog, naočitog baritona i u hotel "Palas", predstavivši ga društvu kao "kućnog momka", što je bila nesebična čast, kao da mu je sin... Svako veče dolazio gospodin Mirko u kafanu hotela. Imao je veliko društvo, pajtaše za priču i čašicu, on sam je bio veoma zanimljiva ličnost, djelovao je gotovo svjetski. I, jedno veče, nagovori gospodin Mirko onog mladog, crnog i lijepog momka, sa brčićima, tzv. "nausnicama", da zapjeva za njegovu dušu i društvo... Valjda je već znao da ovaj ponekad i zapjeva... Uz maestra Belog, kako smo zvali šefa orkestra u "Palasu", započe jedna karijera! Zapjeva Cune, sve se uskomeša, pa naglo utiša. Opšti tajac. Proliježe se salama hotela neobičan i divan glas tog mladića... Zagrmi pljesak iz restorana, gdje je bio orkestar, a prolomi se aplauz i iz kafanskog dijela, gdje je obično bilo više gostiju. - Bravo, bravo mladiću! - čuje se sa svih strana, sa podijuma mu sići ne daju. Niko to veče nije ni slutio da je taj mladić budući car pjesme, Predrag Cune Gojković! Propjeva Cune u našem "Palasu", ovdje u - Banjoj Luci! Mlad, lijep Cune, naočit, što kažu, mladić, a pjeva - slavuj mu nije ravan! Nikad ne pitasmo gospodina Mirka Nenadovića gdje nađe toga Cuneta. A možda je baš Cune našao gospodina Mirka?! Jer, "zid smrti" je ipak "zid smrti"! Soba br. 105 Ranije nije bilo ovoliko pjevačica kao danas. I dugo su one pjevale bez mikrofona, uživo. Pa su zato bile prave "marke". A svi hoteli i kafane, uz glazbu su željeli pjevačice, a ne muškarce. Muškarci su se pojavili nešto kasnije... I nijedan orkestar nije se mogao udomiti bez pjevačice. Jer, pjevačica je - pjevačica. Onda, nije se svako ni mogao pojaviti uz orkestar, kao pjevačica. Imalo je to svoje: da bi orkestar sa pjevačicom došao da svira u "Bosni" ili "Palasu", to se duže vremena provjeravalo. Uglavnom su za to bili zaduženi šef sale i direktor. Oni odlaze u mjesto gdje orkestar već svira i pjevačica nastupa; tamo se, ako je sve u redu, sklapa ugovor na izvjesno vrijeme i mi unaprijed znamo kakav orkestar dolazi i kakvu pjevačicu dovode. To mora biti "zmaj od pjevačice"! Ostane orkestar nekad i duže, to je zavisilo od publike... Bilo je predivno nedjeljom prije podne, kad nas je zabavljao samo orkestar kamernom muzikom, a pjevačica se odmarala za večernji nastup... Svi su, ipak, gledali u pjevačicu, orkestar je bio, onako, usput... Svi su željeli da privuku njenu pažnju, njen pogled ili izmame osmijeh. A neki su, bogami, išli i dalje od toga. Oni su se isticali boljim bakšišom, slali joj laskave poruke preko konobara, poneki i cvijeće. Jer, "savladati" pjevačicu, to je bilo - nešto! Ugled dotičnog gospodina naglo bi porastao u našim očima... A orkestar bez pjevačice, kao supa je bez soli, kao selo bez crkve ili džamije... Tako je to bilo onda, u to vrijeme. U kafanama uvijek prolaznika, putnika, noćobdija, trgovaca, nakupaca, svakakvog svijeta. Sve je puno ako je pjevačica "kao zmaj"; pjeva li pjeva i - ne samo to?! Prvi porane ovi naši trgovci i slastičari, jer kod njih niko i nije svraćao poslije dvadeset časova. Ovo napominjem zbog našeg Šukrije, slastičara na glasu još prije Drugog rata... Šukrija je, znate, imao slastičarnu tamo, iza gradskog mosta, odmah lijevo, kad se iz grada ide... (E, moj Simara! - veli meni Šmit, onom važnošću u pogledu koja očito znači: nemaš ti pojma!)... Elem, njegovu kuću - slastičarnu, zapalili Nijemci, kad su partizani jednom napadali Kastel. Tako je Šukrija prešao na ovu stranu Vrbasa, u grad, gdje je nekad bila tekstilna trgovina gospođe Štajnlauf (Jevrejka) i radnja gospodina Stančevića, koji je popravljao naliv-pera u ono vrijeme, te knjižara dosta poznatog gospodina Ilije Germovića. To je sve srušeno u bombardovanju, pa Šukrija popuni tu prazninu svojom slastičarnom. To i danas sve stoji, onako kao i prije 67 godina... E, moj Simara!... Mani me Boro, velim, vrati se na pjevačice... Odoh daleko, ali moram radi vas, mlađih, a htjedoh o Šukriji kad su on i njegov brat bili tamo, Prekovrbasa... Bili mladi, a Šukrija volio ponekad svratiti u "Palas", naročito kad je pjevačica nova i "k'o zmaj". Milkan Gojić onda držao "Palas". Sjede oni tako, pričaju, pjesmu slušaju, ali Šukrija jednako beči oči na onu pjevačicu. Vidi Milkan, Šukrija skrvio. Jel’ valja?, pita Milkan. Valja, valja, jašta, odgovara Šukrija. Dopala se "pjesma" Šukriji i eto ti ga svako veče u "Palasu". Hoćeš da ti sredimo?, pita Milkan. Što ne bih, ako more, odgovara Šukrija. Sljedeće veče saopštavaju Šukriji da je sve sređeno i daju mu upute kako će sve odraditi. Kažu, sve je dogovoreno. Ona spava, vele, u sobi broj 105. Sutra, oko ponoći, kada muzika prestane, kazuju Šukriji, kucaj na ta vrata, ali ponesi dobru tortu da je odobrovoljiš. Pripremio Šukrija lijepu tortu, išarao je čokoladom, turio razne kremove, ukrasne bombone. Tačno u određeno vrijeme, zakuca lagano na vrata sobe 105! Kuc, kuc... Vrata se samo malo otvoriše, baš onoliko da torta prođe, a nečije dvije debele i dlakave ruke preuzeše tortu, brava škljocnu. Osta Šukrija na hodniku. Osta još neko vrijeme, pribra se, pa krenu niz stepenice skoro trčeći... Vraćaj se ovamo!, povikaše oni iz sobe. Vrati se Šukrija, kad u sobi samo Milkanovi pajtaši, spremni za noćnu partiju karata. Pojedoše tortu u slast, hvaleći majstorovo umijeće. Sutradan, čitav "Palas" brujao o Šukrijinoj torti i pjevačici. Mnogo kasnije, Rale i ja, imali smo običaj da se uveče navratimo kod Šukrije na kolače i bozu, pa pričamo dugo o svemu. Ponekad ga priupitam, onako ozbiljno: a ona torta, Šukrija, jel’ bila velika? Velika, velika, smije se Šukrija, a oči mu cakle na samu pomisao šta bi bilo da je bilo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.