Priča dvadeset prva - kad nostalgija i lipe zamirišu (1)

O kućama i česmama nestalim, ulicama nastalim, o maltama banjolučkim i ljudima nezaboravljenim - sve iz raskošne riznice sjećanja mog profesora fizičkog vaspitanja, Bore Šmita

LAUŠ, jedna ulica... Naša ulica, između dva rata, nije počinjala od današnjeg broja 1. i kuće u kojoj sada obućarsku radnju drži Jovo Mišić, a na gornjem boju stanuje starosjedilac, gospođa Džehva Islamović, vlasnica ove stare kuće, koja je zaslužila status zaštićenog spomenika arhitekture... Naša ulica je počinjala od džamije Arnaudije, te stradalnice ljudske zlobe, tako da su se česma i jedan ulaz nalazili u našoj ulici dugoj godinu dana. Broj jedan je bio u velikoj žutoj kući, koja se nalazila preko puta džamije. To je bila spratnica sa više stanara, a ja se sjećam Bjelobrkovih, kod kojih smo dolazili, jer se moja mama pazila sa gospođom Stojom Bjelobrk. Do te kuće bila je jedna mala, niska kuća, u kojoj je stanovao neki Litrić, a zatim još jedna novija, sa štalom... Kod samog Crkvenskog mosta (koga više nema), bila je stara kuća Avde Vrete, to jest njegove majke. I te kuće više nema, a bila je meta mnogih slikara, koji su svoje štafelaje postavljali pored željezne česme, na "Zeleni", ali ni česme više nema. Uz Avdinu kuću bila je jedna velika lipa, čiji se miris širio cijelom ulicom. Na desnoj strani, na broju 2, stanovao je gospodin Bikić; njega su se djeca i stariji bojali, jer je bio policijski službenik. Kod njega je, u donjem djelu, stanovao hodža Arapin, koji je znao dobro "zapise"da pravi. Pored Bikićeve, bila je stara kuća na sprat, gdje su stanovali Anto Jelić sa majkom, zatim Mlađenović - koji je imao lijepe kćerke. Ovu kuću je dijelilo dvorište kuća gdje Šarić, koja je imala sina Šimu, koji je prebjegao u Argentinu, kćerku Veru i još jednog sina, Jocu, koji je doskora živio u Zagrebu. Joca je bio maser banjolučkog "Borca", a zatim, dugo godina, "Bajerna", iz Minhena. Uz ovu nalazila se i kuća na sprat, u koju se ulazilo dotrajalim drvenim stepenicama. Tu je stanovao krojač, majstor Marko Kovačević. Bio je divan čovjek sa velikim, prosjedim brkovima i imao je dosta djece. Svi smo kod njega šili. Djecu je priučio krojačkom zanatu, tako da su mu pomagali na vrijeme da isporuči šiće. Uz samu Crkvenu, bila je jedna ljepša i novija kuća, prizemnica, u koji su prije rata, bježeći iz Maribora, doselili veleposjednici Mislite i koji su kasnije prebjegli u Srbiju. To je bila posljednja kuća do mosta, u dijelu naše ulice - koje više nema! U tom dijelu ostala je samo jedna kuća, ona Avde Vrete, ali pravljena poslije zemljotresa. U toj kući živi Avdina žena i sinovi koji su u Doli, kraj Crkvene, izgradili još jednu kuću. Do nje je bila stara kuća Zatije Zembića, u kojoj su kasnije živjeli njegov sin Đevaka, "vuk sa Lauša", te kćerke Seka i Sada, sa majkom Hadžijom, alijas Zoricom. Zemljotres je dotukao tu trošnu kuću sa drvenim basamcima, a ukućani se razišli na četiri strane svijeta, da bi se sada okupili u Opatiji. Onaj dio naše ulice, otcijepljen je kada je izgrađen Partizanski put, a tada je nestalo i našeg Crkvenskog mosta, na kome smo se redovno okupljali. Taj most je bio glavni ulaz prema gradu, pa je ispred njega bila malta. U kojoj je maltar bio Hasan. Taj ulaz u grad, kao i naša ulica, bili su jako prometni; sve se kroz ulicu Kraljice Marije slijevalo prema "Govedarnici"... Ali, da "opričamo" ovo: kad bi u grad krenule, sve djevojke Laušanke, do česme džamijske, bose su dolazile. Tu, na "točku", noge bi prale i tek onda nove priglavke gumene opanke oblačile, u čaršiji što ljepše da izgledaju... Kad se prije mosta maltarina naplati, ulaz na Govedarnicu, ispod Kastela, slobodan je i niko nije imao pravo placarinu tražiti... Ovakvih malti bilo je pet na ulazu u Banju Luku: Rebrovac, Bojića Han, Lauš, te dvije malte u Šeheru - jedna kod Galešića kuća, a druga preko puta Vojničke banje. Ni te banje više nema... Našu maltu su, pred onaj rat, premjestili preko puta Rudničke direkcije, na putu za Paprikovac, gdje je sada mjesna zajednica. Kažu da su tu maltu premjestili zato što su se naše radnje nalazile prije nje, pa smo mogli od seljaka sve kupovati jeftinije... Ove malte su postojale još neko vrijeme poslije oslobođenja, a bile su, u to vrijeme, pojačane sa dva-tri milicionera. Njihovim ukidanjem, placarina se počela naplaćivati na pijacama... Rudarska ulica Eto, tu i tako je počinjala naša ulica i zvala se Despota Stefana, a ne, kako mlađi smatraju da se oduvijek zvala Rudarska... Recimo, odmah poslije okupacije, ustaška vlast je dala našoj ulici ime Arnautpašina. Tako se zvala do oslobođenja, kad joj partizanske vlasti dadoše ime Rudarska. I to po rudniku, a ne po poubijanim rudarima u rudniku Drakulić. U borbi za opstanak Banje Luke, za ovog posljednjeg rata, naša ulica je dobila ime Karađorđeva... Danas se, na Laušu, mnoge ulice slivaju u Karađorđevu, a ima ih 35! Nekada naša ulica nije imala kanalizaciju. Bolje kuće su imale septičke jame, a siromašniji poljske klozete, ćenife. Mnogi nisu imali vodu, pa su je donosili sa javnih česama, kojih je u našoj ulici bilo tri. Prva je bila kod već pomenutog Crkvenskog mosta, kraj stare malte. Druga česma je bila pored nove malte, na ulici za Paprikovac, sa lijeve strane. Treća je bila ispred naše radnje, kod naših posjeda, koje je narod nazivao Šmitove bare. Ovaj naziv koristi se i sada, mada se na tim "barama" nalazi nekoliko ulica, sa bezbroj izgrađenih kuća... Iako su sve tri ove česme bile od željeza, tuča, samo su ovo kod bara nazivali "željeznom". Kada bi se poslom na Govedarnici nalazili, zakazivali su susret "kod željezne česme". To se uobičajilo, jer je i birtija bila tu, pored Bara... Dugo smo mi na Laušu imali najbolju vodu, koju smo dobijali s vrela Subotice. Prestali smo da pijemo Suboticu kad je izgrađena Nova bolnica... Čitavo naselje nosilo je vodu sa javnih česama, izuzev bogatijih kuća, koji su imali vodu u dvorištu, a neki u kućama. Put je bio prašnjav, nije bilo trotoara, kretalo se kolovozom, sve dok nije izgrađeno šetalište za pješake, sa obje strane ulice. Prašina nam nije smetala, jer su ulicom saobraćala samo kola sa konjskom zapregom, a zimi saonice. "Kirijaši", u velikim kolima, preko cijelog dana, vukli su ugalj iz jame Drakulić, za Centralu, koja je osvjetljavala grad... Naša "gradska rasvjeta" se sastojala od jednog svjetla na stubu, koji se nalazio na ćošku Kajdićeve ulice, sada Prote Subotića. Stajalo je to škiljavo svjetlo tu, dugo poslije oslobođenja, a mi, djeca i omladina, najradije smo se, uveče, ispod njega gnijezdili... Poslije ulaska partizana, tu smo igrali kozaračko kolo. Kako sam imao nekog "iskustva" pjevačkog, vodio sam solo, a drugi otpjevom odgovarali: "Koliko je na Kozari lista..." "Kiridžije" U našoj ulici imalo je dosta porodica koje su imale svoje kuće, a neki su stanovali u našim kućama kao "kiridžije". Većina se snabdijevala namirnicama i raznom drugom robom iz Šmitove bakalnice. Ovako su to činili: svako je imao knjižicu u koju se upisivalo šta je pazario. Ista takva knjižica bula je i u radnji (na njegovo ime) u koju se upisivalo identično stanje kupljene robe. Plaćalo se kad stignu plate i penzije, a to je bivalo skoro uvijek prvoga u mjesecu. Pa sve iz početka... Radilo se to neko vrijeme poslije oslobođenja... I svi amo se poznavali u našoj ulici; djeca su znala sve roditelje, a oni su znali čija smo mi djeca. Nije se moglo desiti da "nečiji mali" napravi kakvu štetu, a da to prođe nekažnjeno. Svi smo poštovali i tuđe roditelje i pozdravljali ih sa "ljubim ruke"; to smo izgovarali nekako u jednoj riječi, kao "lju’rukee"... Komšije su se dosta posjećivale, mislim na žene, dok su muškarci uvijek bili u nekom poslu. Ali su oni, nedjeljom, poslije crkve, obavezno navraćali u gostionicu, gdje su majstori pili vino ili špricer, dok su ostali gustirali ljutu ili blagu rakiju. Piva se malo pila. Bila je pakovana u sanducima od po pedeset flaša. Svaka piva je imala slamnatu "kapu", tako se pakovala... Piva se nije pila "friška", kao sada. Prije upotrebe ona je odležavala u podrumima... Uvijek se sjetim toga kada neko gleda na datum proizvodnje piva!? Takva je onda roba bila, moj brate... Pivo su dovozili "trapisti" sa svojim kolima i konjima, uvijek na vrijeme i pred kraj zaliha, tačno znajući kada, iako nije bilo telefona da se obavijeste. Nekako je tada ritam svega bio ujednačen i sve se pouzdano odvijalo po nekom nepisanom pravilu, gotovo sudbinski... Mi, djeca, najviše smo se radovali Božiću, Svetom Nikoli, Krsnoj slavi, a muslimanska djeca Bajramu. I išli smo jedni kod drugih, oni kod nas na kolače i domaći sok, mi kod njih na kadaif, šerbe i baklavu... Za Svetog Nikolu, poklone smo dobijali - prema zasluzi! Darovi su se sastojali od bombona, smokava, narandži; a znala se naći, bogme i pokoja glavica luka ili grumen ugljena - za djecu koja su bila zločesta u toku godine! Zoran Simić SIMARA

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.