Ostoja, ključar banskih kapija

Ovdje, uz Ostoju, koji je volio žene i motore, te bio čovjek od povjerenja u dva režima, ubacujemo i priču koja govori o „kumovima trkačima“. A svaka je tačna kao naše krhko pamćenje

SJEĆA LI se iko tog Ostoje? Ostoje Šobota! Ovi stariji ga se sjećaju još dok je bio ključar u Banskim dvorovima! Ostoja, onako ni prestar, a ni premlad, lijepo obučen u nekakvu žućkastu uniformu, sa kapom sličnoj kao što danas policija nosi, uglancanih cipela, a ruke pune ključeva „od banskih odaja“... Niko Banu ni ući ni izaći bez Ostoje nije mogao. - Imao - kazivao Ostoja - Ban veliko povjerenje u mene... Ban kome Banja Luka spomenik treba podići! (Pa, Ostoja, podigosmo i tu Bronzu!) Samo je Ostoja njegove odaje prvi otključavao, a zadnji zaključavao. Morao je jedan Ban imati jednog takvog Ostoju, razumije se. Banu dolaze ljudi sa svih strana; i učeni i ovi obični, narodski; Ostoji sve isto, sa svima Ostoja baš onako „kako treba“, ljudski, kulturno, lijepo, što vele „Ostoja je Ostoja, a ja sam Odoja“... Ban zadovoljan Ostojom, a, bogami, i Ostoja Banom... Pričao Ostoja, kasnije, kada više u službi Bana nije bio (nije bilo ni našega Bana): - Da vam pravo kažem, kad god bi Ban trebao neku ozbiljnu odluku donijeti, uvijek se s mnome, kao sa starijim čovjekom, prvo savjetovao. Pita me Ban baš ovako: šta ti misliš Ostoja o ovome, šta ti misliš o onome? Nikad bez mene odluke nije donosio...“ Klapa Bore Šmita priča sa njim ozbiljno i zapitkuje: „Kako to, bolan, Ostoja?“ - Ban otvoreno veli: Ostoja, stariji si i pametniji, pa, eto, zato tebe i pitam... Savjetnik Bana Drago mangupariji Borinoj što Ostoja jednom Banu savjete daje, te potvrđuje „eto, tako ti je, dragi moj, onda bilo, pričam su njim kao što sada sa tobom.“ Znao se Ostoja zanijeti u priču i kazivati: - A ja mlad, lijep, pucam od zdravlja i ljepote, a Banova kćerka lijepa, mlada, zagleda se ume! Ali, ja kao čovjek od povjerenja banovskog, „zid zidova“! Nema ništa od toga...“ Dumali „slušaoci“ Ostojinu priču, pa zaključili: kako to kad Banu treba savjete davati, on ozbiljan i star, a kad je kćerka u pitanju - Ostoja lijep i mlad! Ali ništa zato. Imao Ostoja poslije rata problema u vezi sa Banom. Nije ni slično mjesto radno odmah mogao dobiti... Nisu partizani baš voljeli Bana, pa ni to „povjerenje“ koje je Ban prema Ostoji gajio... Tek kad je drug Ahmet Filipović sekretar opštine postao, Ostoja preuze ključeve opštinskih kapija! Portir i drug Ostoja postade! Ali, banski režim zavede. Svi na vrijeme na posao morali dolaziti. Ko zakasni, Ostoja ga sekretaru uputi... Najviše su drugarice kasnile... A drug Ahmet samo: „Drugarice, jeste li vi domaćica ili službenica?“ Nema tu priče! A Ostoja - mogao je on malo i zažmiriti - ali neće! Bio je to čovjek od povjerenja! Naučio to kod Bana, znao je to drug Ahmet, a tako i treba! Opet, sada drug Ostoja, volio je žene i - motore! Nije drugu Ostoji motor služio da fascinira ženskinje. To ne. On se njim prevozio da bi vidio (i čuo) gdje ko i šta, a kako koga, napose zašto... I tako je bivši „banov savjetnik“ postao novolastna „povjerljiva osoba“, ali još uvijek voleći žene i motore... Ovdje se o motorima ne može govoriti u množini, jer je uvijek mogao voziti samo jednog. Evo ga na našoj slici, čak na „bemvejcu“... Da bi mogao sve „ono“... Ipak, povjerenje je povjerenje. Ma šta to značilo... Ali značilo je Bori Šmitu. I to povjerenje ukazano takođe od druga Ahmeta! - I ja u to vrijeme bijah „mlad i lijep“, baš kao Ostoja kad se banovska kći u njega zagledala - prisjeća se Boriša. - I baš kao Ban Ostoji, ukaza meni sekretar opštine, narečeni Ahmet, čast i povjerenje da od činovnika opštinskog postanem profesor u Gimnaziji. Idi tamo, veli Ahmet, pomozi onom našem Feriju oko fiskulture, ali zapamti, veli, kad god zaželiš da se vratiš, vrata opštine su ti otvorena... A meni drago što i ja sada imam povjerenje baš onakvo kakvo je Ostoja stekao u službi kod Bana...- pričao je Boriša. Tako Bora postade profesor fiskulture u našoj Gimnaziji i preturi nekoliko generacija preko glave, sve do penzije ... Ne vidi se kakve to veze ima sa Ostojom koji je volio žene i motore (a na njega trzala banova kći) - ali nije zgoreg da se pomene. Zbog povjerenja! Kumovi trkači I ova priča o „kumovima trkačima“ miriše na - povjerenje. Makar i u onom našem tradicionalnom smislu, bez navodnika... A i kafana je u pitanju. Tačnije rečeno, banjolučki hotel „Bosna“. U stari hotel „Bosnu“, onda, kao i danas, ulazilo se s prednje strane, iz glavne ulice. Prvo se ulazilo u jedan manji hol u kome se nalazila recepcija i garderoba. S lijeve strane je bila prostorija kafane, s desne sala za ručavanje. Tu su obično dolazili abonenti, pretplaćeni gosti, ali i svi oni koji su svraćali samo zbog ručavanja... U kafanskom dijelu sjedili su stalni gosti i razni namjernici. Tu je hotel obavezno imao muziku, koja je svirala svako veče... Lijepo je bilo nedjeljom, naročito zimskim danima, jer je muzika svirala i prije podne. Istina, nije bilo pjevača, ali je ugođaj bio veoma prijatan. Sve je bilo na nekoj visini... Konobari su bili muškarci, mnogo kasnije su se pojavile žene... Atmosfera je više bila svečarska nego kafanska. Gost je bio taj koji je „diktirao tempo“. Ako bi se desilo nešto što bi bilo na štetu gosta, moglo je izgledati ovako: šef sale pozove konobara i učtivo mu kaže, na Vi, da se presvuče. „Možete ići kući, a Vaš rejon preuzeće taj i taj konobar.“ Za konobare je to bila „smrt“, najteža kazna... A jednog dana u salu za ručavanje ulazi elegantno obučen gost. Rejonski konobar odmah se našao „na usluzi“. Gost poručuje ručak i piće. Konobar servira, gost uljudno: „I sebi pišite piće!“ Konobar se naklanja sa zahvalnošću. I tako, kad god gost nešto poruči, odmah doda konobaru da i sebi piše piće...“Odavno ovakvog gosta nisam imao!“, misli konobar. Uto se pojavi novi gost, osmotri salu, ugleda ovoga što ručava i zaliva vinom, te raširenih ruku pravo na njega: - Kume moj, brate moj, jesi li ti to?! Brate mili, koliko se nismo vidjeli? O, kume moj, o kume i brate mili!“ Konobar sve potura stolicu, da gosta ne izgubi: - Donesi mom kumu šta želi, a sebi piši šta hoćeš!“ Trči konobar, služi kumove, a oni samo ponavljaju da i sebi piše... Pojavi se neki dječak, pa kumovi i njega zazvaše u društvo. Sjedi, vele, čiko će ti donijeti kolače. Donesi malom kolače, a i sebi nešto zapiši! Gostili se tako kumovi, oteglo se to, a ne zaboravljaju ni maloga. Udomaćio se mali, pa se služi kao i oni. A konobaru: upiši 2Dž! Htjedoše krenuti, pa zovu konobara da vide račun. Uhvatiše se obojica za novčanike: kume, ja plaćam! Ne, kume, nego ja! Nema govora o tome! Zar poslije toliko godina te vidim, pa da ti platiš račun. To se danas neće desiti! Konobar, ne smijete uzeti pare od njega! Ma, od njega ni slučajno, uzvraća drugi. Oteglo se to, samo jedan drugom guraju novčanike u ruke, konobar zinuo u čudu. - Kume, da se dogovorimo - zvanično će jedan. - Nema šanse da ti platiš! Nego, 'ajmo ovako: optrčaćemo oko hotela, pa ko, kume, stigne posljednji, taj neka plati. Slažeš li se, kume, a evo konobara neka bude sudija. Teško se kum složi sa ovim predlogom, ali pristade: - Ti, mali, sjedi dok se mi vratimo. Eto nas brzo... Povedoše konobara pred kapiju, jer on će im dati znak za trku. Pljesnu konobar rukama, a kumovi startovaše oko hotela, jedan na desnu, drugi na lijevu stranu. Trče brzo obojica, nestadoše iza zgrade. Čeka konobar sudija na cilju, ali se kumovi ne pojavljuju. Oteglo se, pa se i smrači, a kumova nema. Vrati se „sudija“ u salu, zateče maloga kako tamani i ono što je ostalo iza kumova: - Znaš li ti one ljude? - pita maloga. - Ko su? - Ne znam, čiko, oni su meni samo kolače platili! Nesta kumova, kako onda tako i do dan danas! A pravi, brate, trkači... Kažu, onaj ulaz sa natpisom „Hotel Bosna“ ostavili sve do danas, da kumovi znaju gdje im je cilj, kad trku završe... Piše Zoran Sinić SIMARA

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.