Operacija Raduša 72 (7)

Izmučeni glađu, ustaški teroristi spustili se u livanjska sela tražeći hranu u baštama i udarili na zasjedu. Uhvaćenog Pavlovića odveli su u policijsku stanicu i prvo ga nahranili, nakon čega je odvezao jezik

Poslije razdvajanja terorista u podnožju Dinare, grupa koju je predvodio Ilija Glavaš uputila se prema Cetini, tražeći najpovoljnije mjesto da se preko rijeke prebace u Sinjsko polje. Ludvig Pavlović i Vlatko Miletić krenuli su nazad na Dinaru, prema planinskom prevoju Vagan, na putu Livno-Split. Cijelu noć i sljedeći dan Pavlović i Miletić su se penjali prema vrhu Dinare. Od oružja su imali samo revolvere, a od osjećanja samo želju da zaustave nekakav kamion, pobiju putnike, skinu zelene uniforme i krenu prema Splitu. U četvrtak, 13. jula, stigli su na vrh Dinare, odakle se pružao pogled na široko Livanjsko polje. Kada je pao mrak, nastavili su nizbrdicom prema selu Prologu, u namjeri da se domognu prvih bašta i pronađu nešto hrane. Nisu imali sreće. Naišli su na zasjedu: prvi rafal, koji je ispalio vođa patrole Stipo Pačar, komandir Policijske stanice u Livnu, pogodio je Miletića. Pavlović se munjevito bacio na pripadnika rezervnog sastava policije Mitra Baroša, u namjeri da ga zadavi i oduzme mu automat. U tom rvanju Baroš ga je udario kundakom u ruku, poslije čega je Pavlović klonuo, a potom brzo savladan i zarobljen. Terorista razvezao jezik Pavlović je brzo bio strpan u automobil i odvezen u Livno. U Policijskoj stanici su nahranili Pavlovića, kome se potom razvezao jezik. Odgovarao je i na pitanja koja mu nisu postavljali. Prvo je rekao da se terorist koji je ubijen na Dinari zove Vlado Miletić i da su zajedno boravili u SR Njemačkoj, gdje su postali članovi Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB-a). Potom je priznao da su se njih dvojica odvojila od Glavaševe grupe blizu rijeke Cetine. Takođe, pružio je i veoma dragocjenu informaciju šta namjeravaju "general" Ilija Glavaš, Stjepan Ljubas, Filip Bešlić i ranjeni Petar Bakula, kao i to gdje su zakopali dio oružja i opreme. O Ambrozu Andriću, Pavlu Vegaru, Vidaku Buntiću i Mirku Vlasnoviću nije znao ništa osim da su se razdvojili još na Raduši, nakon oružanog sukoba sa snagama bezbjednosti kod sela Rumboka, nedaleko od Prozora. Odmah po priznanju, Pavlovića su povezli u terenskom vozilu do mjesta koje je označio kao sklonište terorističkog oružja i opreme. Poslije kraćeg pješačenja, pronašli su jednu usjeklinu i u njoj skriveno oružje i naprtnjače. Bio je to znak da ni ostale Pavlovićeve riječi nisu bile laž. Hitno je upućena poruka štabu za Dalmaciju da se kontroliše rijeka Cetina, preko koje treba da pređu četvorica naoružanih terorista, od kojih je jedan teško ranjen. Međutim, ova poruka stigla je prekasno. Glavaš i njegova trojka već su bili prešli Cetinu i penjali se na planinu Svilaju. Nije pomoglo ni to što je Pavlović iz helikoptera tačno pokazao mjesto gdje su se on i Miletić odvojili od grupe. Glavašu, Ljubasu, Bešliću i Bakuli opet se izgubio trag. Ne zadugo. Potjera je ubrzo u kamenjaru iznad Cetine pronašla teško ranjenog Petra Bakulu. Nalazio se već u dubokoj komi i ničega nije bio svjestan. Uzalud su bili i napori doktora - terorista je izdahnuo. Potjera je zatim krenula u planinu. Teroristička trojka je u isto vrijeme sporo napredovala prema vrhu Svilaje, tako da se razdaljina između njih i potjere smanjivala iz časa u čas. U blizini sela Ogorja Glavaš je pao i iščašio nogu. Iako je hramajući nastavio, sljedećeg dana u podne on i još dvojica terorista banuli su u selo Leskur. Već kod prvog domaćina predstavili su se kao drvosječe koje putuju u Sinj. Domaćin im je ponudio da sjednu i odmore se dok ne pripremi nešto za jelo. U tome se začu snažna buka helikoptera, a teroristi se ponovo dadoše u bijeg. Helikopter se spustio na plato iznad sela. Čuli su kako potjera okružuje mjesto gdje su se krili. Gotovo istovremeno otvorena je obostrana vatra. Već prvi hici iza jedne stijene pogodili su "generala", a potom i drugu dvojicu terorista. Ako su izjave zarobljenih bile tačne, a sve je ukazivalo na to da jesu, preostala su još četvorica terorista koje je trebalo uhvatiti ili likvidirati. I oni su znali da za njih više nema nade. Preklinjali su dan kad su napustili Australiju i prošli kroz kamp u Austriji. Sve kad bi im se sada neko od naroda i priključio, jadan bi to ustanak bio. Živeći godinama pod kontrolom i na jaslama stranih obavještajnih službi, teroristi su stekli pogrešnu sliku o tome da imaju veliku moć u svojim rukama. Jer, otkad su stupili na teritoriju Jugoslavije, krili su se kao najveće kukavice. Stalno su bezglavo i panično bježali ispred potjere. Vjerovali u čudo Tih dana preostala četvorica terorista nisu znala kakva je sudbina snašla ostale članove "Bugojanske grupe". Ambroz Andrić, Pavao Vegar, Vidak Buntić i Mirko Vlasnović odvojili su se od ostalih "gerilaca" odmah poslije oružanog sukoba kod sela Rumboka, na planini Raduši. Nisu ni slutili da će se glavnina potjere okomiti na Glavaševu grupu, a da će s njima imati samo sporadične sukobe. Pored toga, vjerovali su da će na području Dalmacije policiju zateći nespremnu i da će im pobjeći. Poslije okršaja kod Rumboka, 27. juna, kad se već ranjiva grupa terorista razbila u nekoliko manjih - Andrić, Vegar, Buntić i Vlasnović uputili su se južnim padinama Raduše prema Ljubuši, a potom na Čvrsnicu. Bili su svjesni svojih zabluda da su prije nego što su se sklonili u pećinu kod Rumboka mislili da ih nikad niko neće pronaći. A ipak su otkriveni. I, sada su se nadali da im samo neko čudo može pomoći da se dočepaju granice i zauvijek napuste Jugoslaviju. Kada su stigli na južne padine Ljubuške kod Duvna, odlučili su da se odmore jer su bili sigurni da su izmakli potjeri. Tek kasno noću nastavili su put prema Čvrsnici. U ponedjeljak, 3. jula ujutro, četvorica terorista nabasala su na zapadnim padinama Čvrsnice na pećinu koja im se činila idealnom za privremeno sklonište. Iz ovog skloništa pružao se pogled na puškomet, tako da su mogli kontrolisati sve prilaze pećini. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.