Operacija "Raduša 72" (4)

Poslije likvidacije četvorice terorista, niko od njih nije više vjerovao pričama da jugoslovenska vojska nije naoružana bojevom municijom. Od tog trenutka su, vjerovatno, bili svjesni da neće imati ni podršku naroda, u šta su ih uvjerovali šefovi pred polazak u BiH

Poljuljani moral ubačenih ustaških terorista već na početku sulude operacije "Feniks" pokušao je ponovo da povrati njihov vođa Ambrozije Andrić dok su tumarali po vrletima Raduše. - Vidite, prošlo je dvanaest časova otkad smo otpustili vozača "Radenske", a mi smo i dalje u planini. Niko ne može tvrditi da vozač nije izbrbljao šta je od nas čuo. Kladim se da je to učinio već u prvoj policijskoj stanici. Da je neko namjeravao da nam poremeti planove, već bi odavno bio ovdje - hrabrio je Andrić ustaške teroriste. Nisu ni bili svjesni da im očekivana podrška od naroda nikad neće stići i da im se potjera već nalazi na petama. Prošao je i šesti dan od njihovog ilegalnog upada na teritoriju Jugoslavije, a da teroristi iz "Bugojanske grupe" nisu sreli nijednog čovjeka koji bi im se pridružio. Nabasali su jedino na jedno malo kljuse, na koje su natovarili glavni dio tereta sa rezervnom municijom, eksplozivom i otrovom. Prethodno su u planini Raduši naišli na grupu lovaca koji su bili šokirani njihovim zahtjevom da im se pridruže i pomognu u dizanju ustanka. Poznajući dobro ovaj teren, lovci su se bez većih problema brzo izgubili iz njihovog vidika. Kapetan prva žrtva Od tog 26. juna 1992. godine počinje, u stvari, oružani obračun sa teroristima. Nešto poslije devet časova oni su, nakon dugog pješačenja, odlučili da se odmore na rubu šume, a zatim da nastave put kroz Radušu prema Gorici, gdje se nalazi Titova vila. Od tog trenutka, u sljedećih mjesec dana za ustaške teroriste više nije bilo odmora i mirnog sna. Akcija "Raduša 72", koja je trajala više od mjesec dana, nije bila strateški dobro osmišljena. Da je plan bio bolji, sigurno prva žrtva u obračunu sa teroristima ne bi bio kapetan Miloš Popović, koji je predvodio četu vojne policije. Tog 26. juna kapetan Popović se sa svojom četom nalazio u potjeri za ubačenim teroristima. Rano ujutro stigli su na Radušu, a oko 9.30 časova već su se našli blizu kote 1390, na samom Raduša-kamenu. I dok su se teroristi odmarali na samoj ivici šume, dolje u podnožju upravo je Popovićeva četa razrađivala plan napada. U trenutku kada su se teroristi spremali za pokret, uslijedio je napad prije nego što su se izgubili u šumskom lavirintu. Iako njihov položaj nije bio nimalo povoljan, jer je trebalo pretrčati brisani prostor i dočepati se zaklona na ivici šume, kapetan Popović je izdao komandu za napad. Dok su jurišali uzbrdo, teroristi su ih primijetili na brisanom prostoru i otvorili vatru. U tom jurišu kapetan Popović i vojnik Branko Blečić pogođeni su prvim metkom. Planina je grmjela od pucnjave. Teroristi su brzo uzmicali u šumu, ali je vatra nastavljena. Šestorica njih imali su malokalibarske puške marke "brauning", sa prigušivačima i otrovanim mecima. Iz tih pušaka dolazila je i najstrašnija smrt, jer je svaki metak bio zatrovan cijankalijumom i izazivao je trenutnu paralizu organa za disanje, a zatim smrt. U tom napadu teroristi, koji su tražili spas u šumi, imali su velike gubitke. Likvidiran je jedan od njihovih vođa Adolf Andrić, a ostali su i bez rezervne municije koja se nalazila na ubijenom konju. Četa vojne policije je nastavila potjeru i nešto kasnije likvidirani su Ivan Prlić, Vinko Knez i Nikola Antonac. Iza preostalih petnaest razbijenih terorista ostala je gomila municije različitih kalibara, eksploziv "heligent" i nekakav prašak koji je mirisao na badem. Radilo se o otrovu cijankalijumu, koji je nabavljen u Australiji još 1968. godine, a prema planu terorista, otrov je trebalo da se ubaci u beogradski vodovod. Iako se u tom trenutku nalazila duboko u šumi, desetkovana "Bugojanska grupa" bila je svjesna da je njihova bitka izgubljena i da su ih njihovi nalogodavci u Sidneju, Melburnu i Salcburgu žrtvovali. Niko od njih više nije mogao vjerovati ni priči svog vođe Ambroza Andrića, koji im je stalno tvrdio kako jugoslovenska vojska nije naoružana bojevom municijom. A tek poslije ubistva brata i trojice terorista otvorio je karte: - Ako ste mislili da se borba može voditi bez mrtvih, onda ste se danas imali priliku uvjeriti u suprotno. Adolfova, Prlićeva, Antončeva i Knezova smrt može nam služiti samo kao novi podsticaj. Ako se sad pokolebamo, htio bih znati ko će preuzeti obavezu da na Vran planini organizuje ustaničke baze. Nikad neću pobjeći, ma ko mi se približio. Ustanak je blizu - riječima ohrabrenja Ambroz Andrić je nastojao da zadrži grupu na okupu. Svaku izgovorenu riječ i pravac kretanja u operativni dnevnik zapisivao je Kancijanić. Taj dnevnik, koji je prema planu trebalo da postane istorijski dokument u novoj nezavisnoj državi Hrvatskoj, publicista Đorđe Ličina je pretvorio u romansiranu priču "Dvadeseti čovjek". Poslije prvog oružanog sukoba terorista i čete vojne policije na koti 1390, operativni štab "Raduša 72", koji je bio smješten u Bugojnu, izdao je naredbu za mobilizaciju i novu potjeru. U akciju su se bili uključili vojni helikopteri kako bi se u nepreglednoj šumi otkrilo sklonište i pratilo kretanje terorista. Prateći tako trag terorista, potjeru je put vodio prema selu Rumboci, desetak kilometara zapadno od Prozora. I upravo na koti 1511 kraj Rumboka razbijene su posljednje iluzije ustaških terorista. Pećina koju je Ilija Lovrić našao u predjelu Bukovca bila im je zgodno zaklonište. Međutim, morali su prekinuti put prema pećini jer je cijelo područje bilo pod kontrolom vojske i policije. Starac otkrio bandu Mislili su da su na Bukovac stigli neprimijećeni, ali primijetio ih je jedan stariji čovjek, koji je poslije sat hoda od njih došao u prvu policijsku stanicu i prijavio da je vidio "neke bradate i uznemirene ljude koji su sigurno banda". Pred noć, teroristi su postavili straže ispred pećine. Nisu ni slutili da im se u tom trenutku prikrada vod policije komandira Luke Bošnjaka. Nažalost, i ovog puta neopreznost je skupo stajala policajca Bošnjaka. Idući sam prema pećini, teroristi su ga primijetili i imali na snajperskom nišanu. Bošnjak nije ni čuo pucanj, ali je osjetio da je pogođen. Nekoliko trenutaka vladao je tajac, a onda je, po naredbi Andrića, Vili Eršek četvoronoške otpuzio iz pećine do policajca koji je ležao na zemlji. Kada je dopuzao do poginulog policajca, Eršek je uzeo automatsku pušku, a zatim se okrenuo prema pećini, dajući znak da je policajac mrtav. Dva-tri minuta osmatrao je okolinu, ali svuda okolo vladala je grobna tišina. Kada se digao i krenuo prema pećini, pokosio ga je rafal iz šiblja. Potjera, ovog puta, nije srljala jer nije znala koliko je terorista unutar pećine i kako su raspoređeni. Znala je samo da su naoružani puškama s prigušivačem, pa je bilo teško odrediti njihov vatreni položaj. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.