OPERACIJA “RADUŠA 72” 13. - Životima platili prevaru

Radovan JOVIĆ Na suđenju u Sarajevu pohvatani ustaški teroristi optuživali su svoje političke vođe u emigraciji da su prevareni i izmanipulisani. Ružica Andrić, supruga likvidiranog Ambroza, govoreći o tome na komemorativnom skupu Bugojanskoj grupi u Sidneju 2004. uvjeravala je prisutne da su mladi ljudi platili životima jednu besmislenu avanturu u bosanskim planinama, o čemu svjedoči i film sa iskazima optuženih

Optužujući vođe Hrvatskog revolucionarnog bratstva da su njenog muža Ambroza i još osamnaest članova Bugojanske grupe poslali u sigurnu smrt u bosanska bespuća gdje su ih čak i slabo obučeni jugoslovenski teritorijalci “skidali” kao glinene golubove, Ružica Andrić, kao dokaz za ove tvrdnje, ukazuje na sudski proces četvorici uhapšenih u Sarajevu. Ona je na skupu u Sidneju 2004. podsjetila da su ih često ubjeđivali kako još niko u emigraciji nije imao priliku da vidi film koje su jugoslovenske vlasti snimale za vrijeme ovog suđenja: - To nije istina pošto su kopije filma date vođama HRB. Mi smo došli u posjed ovog filma, čije ćemo dijelove zajednički pogledati. Iz iskustva znam da će vođe HRB i drugi hrvatski izdajnici izražavati sumnju s pitanjem odakle Ružici Andrić taj film. Zato ću vam sve razjasniti. Jedino ne mogu odati ime lica koje mi je dalo kopiju ovog filma, ali ću vam samo reći da je ova kopija presnimljena s filma kojeg posjeduje vođstvo HRB. Prije nego što odgledate film želim vam skrenuti pažnju na neke iskaze koje su optuženi dali na sudu. Tako ćete čuti kako Mirko Vlasnović kaže: “O odlasku u Evropu početkom ove godine u kući moga brata Marka Mudronja i Frane Peričića rekli su da sam određen da idem u Evropu. Rekao sam Mudronji da imam porodicu i da ne mogu ići. Uprkos svemu, bio sam određen da idem, ali se nisam odazvao na taj poziv. Frane Peričić je došao u moju kuću i pitao me zašto nisam otišao. Ja sam mu rekao: Vidjeću, a Peričić je reagovao da ću biti skraćen za glavu ako ne krenem. Još me je upozorio ako imam što sa ženom, kuću ili nešto na svom imenu, da napravim punomoć”. Stide se vođa - Ovim riječima Vlasnović je potvrdio ono što godinama govorim o Peričiću i Mudronji - podsjetila je Ružica Andrić. Teško je utvrditi da li se radi o autentičnom snimku sa suđenja ili pak o insertima iz poznate televizijske serije “Brisani prostor”. Ali, u svakom slučaju na filmskoj traci je zabilježena i izjava Vejsila Keškića, jedinog muslimana u Bugojanskoj grupi koji kaže da je “bratstvo moralo da pripremi narod u zemlji, kao i svoje članove za ubacivanje u zemlju radi dizanja revolucije”. U nastavku iskaza Keškić je izjavio kako im je obećano da će se Jugoslavija raspasti za dva-tri mjeseca i da će biti uspostavljena Nezavisna država Hrvatska. - Ove Keškićeve riječi su potvrdile ono što sam oduvijek govorila. Bugojanci su otišli u akciju ne sumnjajući u vođstvo Bratstva da će akcija “Feniks” biti uspješna i da će te 1972. godine biti stvorena slobodna i suverena Hrvatska država. Na filmu ćete čuti i riječi Đure Horvata, koji u završnom iskazu pred sudom kaže: “Stidim se hrvatske političke emigracije, svih njenih poznatih i nepoznatih vođa koji su je vodili. Veoma mi je žao što sam učestvovao u akciji, pošto nisam imao svoje ja. Bio sam oružje u tuđim rukama. Vođe su za to bili plaćeni i od toga prljavog posla živjeli, da pridobiju mladu generaciju u svoje redove i za svoju svrhu”. I Horvat je potvrdio priču o takozvanim vođama hrvatske emigracije. I ostala trojica Bugojanaca kojima je suđeno u Sarajevu zažalili su što su učestvovali u akciji. Đuro Horvat, Vejsil Keškić i Mirko Vlasnović osuđeni su na smrt. Strijeljani su u Sarajevu 10. aprila 1973. godine. (Na dan takozvane NDH, pr. a.) Dvadesetogodišnji Ludvik Pavlović osuđen je na 20 godina zatvora. Par mjeseci poslije izlaska na slobodu Pavlović je ubijen - rekla je Ružica Andrić. Ona je podsjetila i na velika obećanja koja je rukovodstvo Hrvatskog revolucionarnog bratstva pred polazak u akciju dalo članovima Bugojanske grupe i njihovim porodicama - Kazali su da sam mogla postati nekrunisana kraljica Hrvata. I mogla sam. Meni je nuđeno bogatstvo i veliki ugled ako budem šutjela o zločinima vođstva HRB i ako ne budem reagovala na laži koje su širili o Bugojanskoj grupi. Odbila sam da šutim o zločinima vođstva HRB. Bugojanci su bili dobri i časni ljudi, oni su istinski hrvatski patrioti i mučenici. Bugojanci su dali svoje živote za Hrvatsku. Za njihove grobove ne znamo, a vlasti Republike Hrvatske odbijaju da nam pruže podatke gdje su posmrtni ostaci Bugojanaca - rekla je na kraju izlaganja na skupu u Sidneju Ružica Andrić, supruga ubijenog Ambroza Andrića iz Bugojanske grupe. Andrićeva se u posljednje vrijeme obrušila na knjigu zagrebačkog publiciste Bože Vukušića pod naslovom “Tajni rat Udbe protiv hrvatskih iseljenika” za koju kaže da je prepuna laži i da je pisana manirom jednog špijuna. - Vukušić piše da je Udba ubila braću Andrić, Pavu Vegara i druge brojne Hrvate, što je jedino tačno u toj knjizi, ali on je prešutio da je vođstvo HRB odigralo najsramniju ulogu u ubistvima Bugojanaca i mnogih drugih Hrvata. Vukušićeva gnusna laž Vukušićeva izjava, da niko nije manipulisao članovima Bugojanske grupe i da su bili potpuno svjesni u što se upuštaju, gnusna je laž. Bugojanci nisu znali u što se upuštaju. Bugojanci nisu znali da su ubačeni u Udbinu zamku, Bugojanci nisu znali da je HRB Udbina organizacija. Bugojanci nisu znali da će biti prevareni i beskrupulozno poubijani. Oženjeni Bugojanci koji su imali djecu nisu znali da će vođe HRB proganjati njihove supruge i njihovu maloljetnu djecu. Činjenica je, Bugojanci koji su imali djecu, otišli su u akciju, uvjereni od vođa Bratstva, da ako iko od njih pogine njihove supruge i djeca biće zaštićeni i zbrinuti - jada se Ružica Andrić. Pored Vukušića, supruga ubijenog “Bugojanca” Ambroza Andrića izrekla je teške optužbe na račun nekadašnjeg vođe HRB u Australiji - Franje Peričića, koji danas uživa privilegije u Zagrebu, a jedino je promijenio “emigrantsko” ime i sada se zove Frane. Ružica Andrić je zajedno sa još četvoro djece poginulih članova Bugojanske grupe 1996. godine pisala vladi u Zagrebu u nadi da će Hrvatska sprovesti pravednu istragu o događajima iz 1972. godine. Pisma su uredno poslata i na adresu predsjednika hrvatskog Sabora Vladimira Šeksa i saborske Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, ali odgovor ni do danas nisu dobili. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.