O knjizi "Dama iz Gospodske", Ranka Pavlovića ("Art Print",

O čemu razmišlja Pavlovićeva krava zalutala među solitere dok "guta najlon, papir, prljave krpe, staniol"

POLITIKIN kulturni dodatak, nekad kultni podlistak, danas pokazuje simptome nečuvene neselektivnosti i neozbiljnosti. Elem, tako u jednom izdanju dodatka na stranici rezervisanoj za nove knjige susrećemo kratak ali opako virulentan prikaz knjige "Dama iz Gospodske", banjolučkog književnika Ranka Pavlovića. Tek što je autor ovih redaka iznio formalne odrednice vezane za izdavača, autora i sl., brzopleto i nesmotreno iznosi podnaslov ovog sočinenija - "Pjesme za čitanje, slušanje i gledanje". Odmah zatim citira i vinovnika ovog vanserijskog nonsensa - autora knjige - i ponavlja nebuloze iz njegovog predgovora naslovljenog sa "Riječ na početku". Ispod tog naslova u zagradi stoji: "Koja možda nije ni potrebna". Loše, dakle, prikrivena internacionalnost i pretencioznost. Do te mjere loše prikrivena, da Pavlović taj tekst otpočinje ovakvom rečenicom: "I prije nego što se autoru objavio naslov ove pjesničke zbirke, znao je da će imati podnaslov koji ste pročitali na trećoj stranici". I time sam sebi vezuje omču i izmiče klupicu ispod nogu! Ovaj podnaslov i ovaj uvodni tekst najbolji su pokazatelj jedne istinske bolesti koja u posljednje vrijeme zahvata "pjesničko biće" R. Pavlovića. On, naime, po svaku cijenu želi da se nametne kao "moderan stvaralac", da uhvati korak sa vremenom, a pritom pokazuje svu kratkoću svojega daha. Pred vama je najobičnija knjiga bez ilustracija ili, ne daj Bože, intermedijalnih eksperimenata. Znači: glat tekst! Ordinarno, da ordinarnije ne može biti. No, to Pavlovića ne sprečava da iznese nonsens da je to knjiga koja se čita (a kakva je to knjiga koja se piše da se ne bi čitala!) na književnim večerima, "na intimnim sjedjeljkama"; to je knjiga za slušanje, opet na sličnim prigodama (tada ne sluša samo onaj koji začepi uši!) kada se čita naglas (prirodno; ne možeš na književnoj večeri čitati u sebi!), "ali, uvijek u kamernoj atmosferi"; najzad, to je i knjiga za gledanje jer je Pavlović "vizionarski", dok je prebirao po svojim požutjelim papirima, znao da će izdavač od toga napraviti "grafički i likovno... s ukusom opremljenu knjigu". Tako se, složićete se sa mnom, svaka, ali apsolutno svaka, knjiga (kuvar, recimo!) može čitati, slušati i gledati. Nevjerovatna količina naivnosti! Kakav nezapamćen nesrazmjer između želja i mogućnosti! Sada se vratimo onim "intimnim sjedeljkama". I tekst u Politici je nebulozno naslovljen sa "Za intimne sedeljke". O kakvim je intimnim "žurkama" riječ? Da nije... ma nije valjda! Ali, opet, možda i jeste... Kada bolje sagledate osnovni ton koji prožima ovu knjižicu, sasvim je moguće da se radi baš o toj vrsti intimnosti. Sipljivo, često bizarno erotomanstvo, to je kužni supstrat o kome govorim. Vrhunac nesuvislosti, apsolutno bez premca, jeste pjesma "Krava zalutala u grad". O čemu razmišlja Pavlovićeva krava dok "guta najlon, papir, prljave krpe, staniol"(zamislite!) i tako to? Vjerovali ili ne, ona se naslađuje seksualnim fantazijama! Krava?! Ej!!! Pjesnik "šeretski" kaže:"i tu joj nestašna misao narasta". Narasta, i te kako! Evo "izvadka" iz njenih sanjarija koje se odnose na vrijeme kada bijaše junicom:"Biseri joj kaplju iz bistrog pogleda,/ u ritmu livade bokovi se njišu,/ a bikovi mladi, snažni, svi odreda/ na vreli zdenac kopljima kidišu". Ona, dakle, plače dok bikovi, mladi i snažni na njen "vreli zdenac" svojim "kopljima kidišu". Svi odreda! Bizarno do gnusobne izopačenosti. Ta zlosrećna koplja, "užarena", "usijana", "sjajna" i kakva sve ne, i taj kukavni vreli zdenac zadovoljstva, stereotipi su i bizarne metafore iz petparačkih erotskih štiva. I TATA BI, SINE Eklatantan primjer nalazi se u pjesmi "Vrijeme je". Prvo lice, ispovjedni ton, "teška" zamišljenost. Djed i unuk. I s jednim, i s drugim nešto se čudno događa. U prvoj strofi unuk je "mlad, pun ljubavi", ne zna "šta bi, gdje bi". U drugoj strofi pjesnik ga na prečac podmlađuje do neshvatljivih granica; on je sada deran koji "s dvobankom na dlanu" juri u luna-park. Balavačko stanje. U trećoj ga, pak, ponovo naglo postaruje, ali sada i do bizarnosti. Taj deran sada ima zadnje primisli prema ama baš svakoj prolaznici. Citiram:"U hodu, na licu vragolanke svake/ naslućuješ poziv u carstvo naslade". Kako ovo pohotljivo i sladostrasnički zvuči! Blud i razvrat - carstvo naslade! Uistinu bolesno projiciranje. No, najveća bizarnost tek slijedi. Sada "mudra" sijeda glava "visokoumno" progovara: "I ja bih s tobom ljubio do zore,/ još u meni ima tvoje vrele krvi". Ovo me promptno upućuje na onu kultnu Vujisićevu repliku iz filma "Ko to tamo peva":"I tata bi, sine". Mirko VUKOVIĆ (Nastavak u sutrašnjem broju)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.