O knjizi "Dama iz Gospodske" Ranka Pavlovića (Art Print, B

Čak i izvjesno najbolja Pavlovićeva pjesma, "Jabuka", ima jedan banalan stih, istinski stilski pad (Jabuka je ipak, čini se, crvljiva!)

KAKO sam prethodno i najavio, bacimo svjetlo na ono "ali, samo u kamernoj atmosveri", dakle - na onu Pavlovićevu tvrdnju iz uvodnika da se ova knjiga čita samo u takvom, visokoestetizovanom ozračju. Zar se ovakve skarednosti čitaju u kamernoj atmosveri?! Pjesnik se još jednom upinje da nas "zbrzi", ubijedi u nepostojeće, proda nam maglu i svoje pjesmuljke zaogrne plaštanicom "visoke" klasičnosti. A zatim se, ne bi li brže-bolje (opet brzopleto!) nečim potkočio svoju očigledno naherenu tvrdnju, poziva na to da su se (čak!) neki "kompozitori" zainteresovali za njih. Ako i jesu, to ni u kom slučaju nisu mogli biti kompozitori kamerne, ozbiljne muzike. U najboljem slučaju to bi mogli biti narodnjački udarači; mislim, jer naslov knjige, "Dama iz Gospodske", kao i čitava ta pjesma zvuči (U svim segmentima!) kao "Devojka iz grada", narodnjački hit koji je "u visine estradnog neba vinuo" gospodina Miroslava Ilića. Ovaj mladalački pjesmuljak Dobrice Erića, svakako je bio mustra po kojoj je Pavlović "heklao" svoj pokrovac. Premda ni blizu Eriću po kvalitetu. Ali - ima toga još! Zar vas "Šta bih ja sa vinom?" ne podsjeća neodoljivo na pjenušave dionizijske oratorijume Ljube Simovića? Da, da... ZA PRIGODNE SVRHE U svom kompromitujućem uvodniku Pavlović kaže da su ove pjesme nastajale tokom proteklih decenija i na tu kartu bi, čak, mogao da zaigra u nekoj svojoj, besmislenoj, odbrani, ali utuk na to ima Ezra Paund, i ja ću ga iznijeti u završnici ovog teksta. Pored toga, autor nigdje ne nagovještava ni tračak sumnje u njihov kvalitet; naprotiv - kaže da su to one pjesme koje po temi nisu mogle naći mjesta u ranijim zbirkama, ili su, pak, pisane u prigodne svrhe, ali da su svakako čekale da ih autor jednom sabere i - objavi. Malo je pjesama u knjizi, ali ima tu svačega. No, sada bih nešto prozborio o onim u vezanom stihu. Tu ćete sresti i ono "što vam se ni u snu ne bi snilo". Obratite pažnju na metričku organizaciju (to više nalikuje stihiji!) ove strofe: "Ja sam ni ljeto, ni ljubav, ni pjesma,/ ni ptica sam, ni cvijet./ Tavorim nekako, a u veni česma/ i krv je trula spremna na pokret" (11-7-12, pa 10 slogova; Uzgred - kakva je to trula krv?); ili ove: "Sasvim sam malo ja. Ličim na jesen žutu./ U meni živi neko neutješan iz prošlih dana./ Zaboravio sam imena stanica na ovom sivom putu./ Bezimeno sunce u bezimenom mozgu - rana"(13-16-19-15). Ovakvih je flagrantnih primjera šegačenja sa metričkim zadatostima sijaset u knjizi. Meni je lično najdrastičniji onaj u"toliko poznatoj" pjesmi "Poznanik u oktobru". U četvrtom katrenu (neznalački organizovan ovako: 9-10-9-8), u četvrtom stihu ščitavamo dvostruki sunovrat pjesnika Pavlovića. Odjednom je stih neshvatljivo okraćao, ali i smisaono "zglajznuo" u čistu banalnost: kazačok, potom "Čamac na Tisi"./ Plešemo, a svijet se vrti,/ jer u mom naručju ti si. Banalnost je, najzad, i najmalignija boljka ove knjige. Obratite pažnju na strahovitu banalnost stihova "na krilima dragih uspomena/ tad poletim pučinom beskraja", "ruj zlaćane zore sa istoka", "mladosti se uzbudljive sjeća", ili, pak, kompletnih nebuloznih pjesama kao što su ta nesrećna, izopačena "Krava zalutala u grad" u kojoj krava sanja mokre snove. Čak i izvjesno najbolja Pavlovićeva pjesma, "Jabuka", ima jedan banalan stih, istinski stilski pad (Jabuka je ipak, čini se, crvljiva!). To je njen drugi stih: "rumeniku ili zeleniku". Probajte da pjesmu pročitate izostavivši ga. Bolje? Bez sumnje! Na jednoj strani "rumenika i zelenika" zvuče više nego naivno, a na drugoj a priori iz igre izbacuju zlatni delišes. Nije fer! I, kad se već bavimo stilistikom: u toj pjesmi Pavlović nedopustivo često pominje riječ jabuka. Sve bi bilo manje upadljivo da je samo u drugom stihu druge strofe tu imenicu zamijenio - zamjenicom! Sve bi postalo znatno pitkije. Pa šta neko očekuje od takvih pjesama? Em najvećma ne valjaju, em ih je malo. Uvijek me je do suza nasmijavao distih koji Grujičić navodi u svojoj zbirci ojkača, a koji glasi: "Mene ćaća napravio mala,/ nije im'o više mat'r'jala". Posebno me vesele ovi golicljivi apostrofi! "Dama iz Gospodske" je u sebe primila svega 21 pjesmicu (sa tri ranija njegova "hita", "Jabuka", "Šta ću ja sa vinom" i "Poznanik u oktobru"). Znači, pošteno bi bilo reći 18 pjesama. Što, opet, ukazuje na to da je autor bio svjestan da njima neizostavno treba neko pojačanje. Volšebni suplement! U tom smislu, pohvale izdavaču: uspio je da od ničega napravi pitu! Ezra Paund skoro doslovce kaže da se ovakvi teški promašaji opraštaju samo početnicima, te da iskusni pisci nemaju pravo na oproštaj te vrste. Ja primio k znanju. Mirko VUKOVIĆ (Kraj)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.