Mitološke priče - dobri i zli duhovi (9)

U starim francuskim publikacijama prvi put su opisivani počeci vampirstva i spominjani srednjovjekovni pogledi zapadnih istraživača, ali će najimpresivnije obličje vampir dobiti tek 1897. u grofu Drakuli, u romanu Engleza Brama Stokara.

Kriptozoolozi (istraživači svijeta natprirodnih bića) u novije vrijeme ponovo traže i proučavaju stare francuske publikacije tipa "La Mercure galant". U njima su prvi put opisani počeci vampirstva i spomenuti srednjovjekovni zapadni pogledi o toj temi. Međutim, najimpresivnije i najznačajnije literarno obličje vampir će dobiti tek 1897. u grofu Drakuli, u romanu Engleza Brama Stokera: "Imao je orlovski nos", opisivao ga je Stoker, "jako raširene nosnice, široko čelo i lijepu crnu kosu koja se, ipak, prorijedila na sljepoočnicama. Guste obrve koje su dodirivale usta i oštri zubi, odavali su vitalnost izuzetnu za čovjeka njegovih godina. Brada mu bješe jaka, obrazi glatki. Iznenađivalo je njegovo neobično bljedilo: uši je imao bijele i veoma šiljate..." Drakula (stvoren po navodnoj biografiji grofa Vlada Tepeša iz Vlaške) daleko je najpoznatiji lik cjelokupnog umjetničkog ciklusa posvećenog vampirima, najprije kao književna, pa pozorišna i onda filmska - po kojoj će ovog ljubavnika žednog krvi i upoznati najšira svjetska publika! Posjetilac svoje žene Nekako u isto vrijeme kada je Englez Bram Stoker književno uobličio Drakulu, svjestan brojnih ranije pominjanih izvora, u hercegovačkim gudurama - do kojih su se i saznanja i pismenost sporo probijali - Luka Grđić-Bjelokosić, za svoj račun i o svome trošku (pa time i sa manje ambicija), slušao je i bilježio ovdašnja vjerovanja i kazivanja o vukodlaku. Grđić piše: "Osim stuhača, postaje vukodlak i onaj preko koga, kad umre u kući, pređe nekakva skotna četvoronožna životinja: mačka, kuja i tako dalje. Vukodlaci izlaze noću iz grobova u bijelom mrtvačkom odijelu, pa idu po kućama i traže da li je šta iza kućne čeljadi preteklo od jela, pa jedu. Vukodlak najvoli u svoju kuću doći. Pripovijedaju da vukodlak dolazi svojoj ženi, te još, ako je lijepa - s njome i priliježe. Desih se jednom (na sjeveru Hercegovine), kad žena pripovijedaše: - A čuste li šta se dogodilo u selu B.....? - Šta? - zapitaše druge dvije koje su se tu pridesile. - Bogme, povukodlačio se Đ. M. pa, da prostite, priliježe sa ženom. Eno je, gdje je zabređala (zatrudnjela)! Žene se počeše krstiti, a domaćin će: - A da neće to biti kao neke godine u Slivlju (selu između Gacka i Nevesinja)? - Neće, neće! Ta ova je bila uvijek poštena žena... Eno se seljani spremaju da ga u nedjelju bodu trnovijem kocima! Pripitah ja onda domaćina, a šta se to desilo u Slivlju, a on mi ispriča: - Tu neke godine umrije neki T. B. Osta mu žena mlada, pa se s nekim u selom zaašikova, dok joj taj ne upleha (ne napravi) dijete. Kad se grijeh pokaza, ona ni pet ni šest no da joj čovjek dolazi noći kao vukodlak! Pop onda uze ženu na ispovijed, te ti ona pred cijelijem narodom priznade da je grijeh imala... Čini mi se, vaistinu, da su svi vukodlaci takvi!" Hercegovci, najčešće, nisu pravili znatniju razliku između vukodlaka i vampira. Pa tako jedan neimenovani junak iz hronika Joanikija Pamučine kazuje kako se uništava vukodlak u ovoj regiji: Prvo se, veli, pepelom obaspe sumnjivi grob, pa se ujutro gleda ima li kakva rupa na grobu i tragova po pepelu. Ako se spaze sumnjive stope po pepelu, otkrije se grob, donese koža od bika junca i provrti na sredini. Kroz tu rupu na, sredini kože, osumnjičenog bodu zašiljenim kocem od crnog trna... Mora se bosti kroz junčevu kožu, jer ako bi krv koju je vukodlak po noći popio nekog poškropila i on bi postao - vukodlak! Zapadni svijet je u međuvremenu od vampira Drakule napravio profitabilnu ikonu industrije straha. Rovarilo se po starim skaskama i predanjima. Vampira ima svuda gdje ima ljudi, pisali su ushićeni esejisti; ima ih u staroj Grčkoj, starom Rimu, u Indiji, Francuskoj, Njemačkoj, Kini... I posvuda ulivaju strah kao epidemija! Vampir je, dodavali su, besmrtan; ne umire od starosti, a jača svaki put kad se napije ljudske krvi. Štaviše, može se podmladiti ako pije mladu krv; tijelo mu ne baca nikakvu sjenku i ne ogleda se u ogledalima... Vampir se može pretvoriti u maglu, u vuka, u slijepog miša. Fluidnog tijela, provlači se poput dima kroz neprimijetne otvore; upravlja pacovima, vukovima, slijepim miševima. Konačno, vidi u mraku poput mačke... A ipak, podsjeća filmski kritičar Ranko Munitić (u knjizi "Čudovišta koja smo voleli"), "uprkos svim ovim sposobnostima, vampir nije svemoćan. Na svoj način veći je zatvorenik od robijaša sa galije i ludaka iz ćelije. Zašto? Zato što se mora pokoravati izvesnim zakonima prirode. Ne može ući u nečiju kuću ukoliko nije pozvan. No nakon toga može ulaziti koliko želi. Njegova moć, kao i ona zlih duhova, prestaje u zoru. Izmeniti lik može samo u podne ili uveče. Može se odmoriti samo jedino na zemlji u koju je bio sahranjen, ili u nekom obeščašćenom grobu. Teško ga je odagnati egzorcizmom. Ipak, škode mu cvetovi i glavice belog luka, onda glogov cvet: kad se stave na poklopac njegovog mrtvačkog sanduka, sprečavaju ga da izađe. Uzmiče pred krstom... Kažu da može preći vodu samo za vreme plime. Posvećeno tane, ispaljeno kroz daske njegovog sanduka, može ga ubiti; takođe i usijani kolac zaboden u srce..." Više od dvije stotine kino-priča dosad je snimljeno o vampirima; u svim razvijenijim kinematografijama, ali i Meksiku, Japanu, Turskoj, Južnoj Koreji, Grčkoj, na Filipinima, u Australiji... Najviše, naravno, o Drakuli. Zapis hroničara Pa nakon ovih podataka, ne bi se moglo reći da je sasvim uvela primjedba počivšeg hroničara Pamučine, koji ispod notica o hercegovačkim vukodlacima zapisa: "Isti prosvijećeni Evropejci potvrđuju da mogu biti vukodlaci (što se ja čudim), ali za moga vremena u Hercegovini, mnoge su grobove otvorali, one za koje su govorili, da su vukodlaci, pa su sve nalazili raspa(d)nute ljude, a nijednog nisu našli da je vukodlak. No to drugačije biva. Najčešće se vukodlaci ukažu kad poraste bostan (lubenice i dinje), grožđe i kukuruz, pa oni lupeži koji kradu, uzmu obnoć bijele košulje, te ih obuku povrh haljina, zaviju glavu bijelijem i objese bijel postav niza se. Sve kao što se uobičava kad se mrtvi zakopavaju. Još privežu i nekakvo gvožđe pa pozvekuju (zveče) stanu bučati, rikati, rzati i revati... i tim poplaše pudare i poljare, te napadnu i pokradu pune vreće. A tako pokradu mnoge kuće. To se najviše čini u Gabeli, i preko austrijske granice - u Metkovićima i po župama. Ali već se svijet osvijestio, pa i mnogi vukodlaci glavom plate." (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.