Mitološke priče - dobri i zli duhovi (5)

Oduvijek je u našem narodu bilo obdarenih ljudi, mudraca i istinskih proroka, koji su posjedovali neku čudnu intuiciju i lucidnost duha. Bili su izuzetno cijenjeni i smatrani pravim božijim ugodnicima. Mato Glušac je takav.

Štedljivi kmet trebinjskog bega Resulbegovića, Čupor Klepić iz Trnovca, imao je više neobičnih susreta sa zduhaćem Matom Glušcem. Najčudniji bješe na Trusini, između Nevesinja i Berkovića, dok se vraćao iz Borča - gdje je išao da mu hodža Logo odgonetne ko mu je ukrao kesu dukata. Pokazaće se, na kraju, da je to učinio Klepićev kum, no jedan događaj na Trusini usjeći će se u kmetovo sjećanje više od konačne istine o dukatima - i ostaće do danas prepričavan po Hercegovini. "U jedno doba noći stade kiša, a poče mećava. Vjetrovi usrknuli oblake pa ih prepredaju u crne svrdlove na sve strane. Stvori se gumno vedrog neba iznad Trusine, i na njemu dvije-tri zvijezde. Titraju hiljadu puta, kao da su žive. Onda najednom stadoše vjetrovi, a puče nekakav tutanj niz Trusinu, a iz njega hiljadu konja, pa jurnu niz polje pored Čupora. Sve crni konji bez uzde i sedla, a na njima ljudi digli ruke u nebesa. Prema ono malo vedrog neba, Čupor ne mogaše vidjeti kakva su im lica, samo vidje da su svi konji zinuli. Čim proletješe kao bljesak kraj Čupora, pa pasaše niz polje, nestade i jeke i treska kao da ih nema. Čupore, čuli te jadi Nestade prvi, a prolomi se drugi tutanj niz Trusinu. Opet gomila konjanika, ali sad nisu digli ruke u nebesa no svaki se sklopio konju oko vrata. Treći put gomila konjanika, no sad se svi ukrštaju jedan s drugim, a kad ne mogu preskaču jedan preko drugoga. Padaju ljudi s konja, ali se dižu brzo poput bljeska. Ko ne može da potrefi svoga konja, skoči na drugoga, pa tako po dvojica na jednog konja. Ne možeš čuti nikakvog zvuka ni konjskoga ni ljudskoga, samo što svaki konj koji ostane "prazan" zarže kao grom... Kad minu treći tutanj, ne bi udario dlanom o dlan, a oblaci skriše ono gumno vedrine na nebu i opet očepi žestoka kiša. Nesrećni Čupor Klepić zablenuo se u mrak, skamenila mu se pamet i vilice. Namjeravao je da se prekrsti, ali bio se ukočio kao mosur leda. Odjednom banu pred njega bijeli konj, ljepši no išta na svijetu i na njemu Mato Glušac. Kad god udari grom u Trusinu, konj đipi na zadnje noge. Čupor kao da nešto zamrmlja, a Mato će: - Čupore, čuli te jadi! Naći ćeš pare kad ti beg Resulbegović poruči da ih nađeš... Tako i bi... U našem narodu, piše Radovan Kazimirović, oduvijek je bilo obdarenih ljudi, mudraca i istinskih proroka iz svih slojeva društva - od vladara do vladika, od vojvoda do čobana, a najviše "običnih ljudi", koji su posjedovali neku čudnu intuiciju i lucidnost duha koje je narod izuzetno cijenio i smatrao pravim Božjim ugodnicima. Jedan je Mato Glušac, reći će nedavno Sava Šetka iz berkovićkog sela Hatelji, južnije pod Trusinom, sjećajući se djedovih priča o tome kako je slavni prorok navještavao kad će vode u Dabarskom kraškom polju poplaviti ljetinu i odnijeti je u nepovrat. Ko mu ne bi povjerovao u bijedu bi pao! Kao savremenik četiri vladara - Svetog Petra Cetinjskog, Njegoša, knjaza Danila i knjaza Nikole, Mato Glušac je bio svjedok, "mnogih burnih događaja iz istorije 19. vijeka. Za mnoga od njegovih proricanja narod čvrsto vjeruje da su se ostvarila ili će se tek ostvariti", navodi nikšićki publicista Čedomir Veljković. Ostvarilo se, recimo, ovo: "Vladika Rade i Ali-paša Stočević radili su na tome da od Crne Gore i Hercegovine stvore jednu državu. Ali, glavna im smetnja bjehu hercegovački begovi. Da bi se ta smetnja uklonila trebalo je sve viđenije age i begove smaknuti. Zato njih Ali-paša pozove u Mostar, dade im potrebne upute za tobožnje pregovore i posla ih vladici, koji ih čekaše na Bašinoj Vodi. Njih 42, najviđenijih aga i begova, krenu iz Mostara na Bašinu Vodu, ne sluteći kakva će ih sudbina zadesiti. Na putu, blizu Gacka, sretnu čuvenog proroka Matu Glušca. Mnogi od begova poznavali su Matu, naročito Hasan-beg Resulbegović iz Trebinja. Mato bega, kao dobrog poznanika, zazva u stranu i upita: - Kuda, čestiti beže? - Eto, Mato, kod vladike u Crnu Goru. Šalje nas Ali-paša Rizvanbegović radi zadavanja vjere. Mato se malo zanese. Zatvori oči, pa ih najedanput iskolači da mu narastoše kao dva fildžana, te tihim glasom, punim tuge, prišapnu zaprepašćenom Resulbegoviću: - Slušaj, ti nećeš razgovarati niti se vidjeti s vladikom. Ostali, sem jednoga će vidjeti vladiku na dva mjesta. Na prvom će razgovarati i gledati se u oči jedan do dva sata, a na drugom će se gledati dok im oči ne poispadaju!!! - Kako to, Mato, vjere ti, reče? Prorok se trgnu kao iz sna: - Ništa ne rekoh, čestiti beže. I ako rekoh, sada ne znam! - Zbogom Mato! - podviknu beg mamuzajući konja za trk da bi dostigao družinu koja mu bješe podaleko izmakla. Zabrinuti beg Cijelim putem Resulbegović se trudio da nešto zaključi iz onih riječi i zbog njih je bio veoma zabrinut, što je palo u oči njegovoj družini, koja ga stade zapitkivati šta mu je, ali im on ne htjede kazati. Po dolasku u Nikšić, begovi primijetiše da nema Resulbegovića. Poslaše po njega jednog momka, ovaj se uskoro vrati i javi im da je beg bolestan i ne može krenuti na dalji put. I tako drugi begovi pođu, a Resulbegović ostade u Nikšiću. Došavši na Bašinu Vodu, begovi su se vidjeli sa vladikom, sa njim se rukovali i razgovarali duže od jednog sata. Zatim su iznenada bili opkoljeni vladikinim ljudima i svi poubijani iz pušaka, sem jednoga, koji je blagodareći brzini svoga konja utekao i donio glas o njihovoj pogibiji nikšićkim Turcima. Glave su im bile odsječene i odnesene na Cetinje, gdje su stajale na Tablji više od dva mjeseca, dok im oči ne poispadaše... Tako se ispunilo i to proročanstvo Mate Glušca. Docnije, Hasan beg Resulbegović, gdje god bi sreo Glušca, uvijek ga je bogato darivao". (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.