Mitološke priče-dobri i zli duhovi (4)

Iako mu je izbio oko bukovim listom u jednoj bici planinskih i primorskih zduhaša (predvodnika protivničkih sila), Turčin, učesnik u toj bespoštednoj borbi, hvaleći Matovo junaštvo, kaže: "...I za najbolju carevinu vrijedi koliko hiljadu drugih. Volio bih, veli, da je Turčin, no tri sultanova grada".

Jedne kuće u zaseoku Doluša klonili su se i jaki hercegovački vihorovi, pod čijim snažnim udarima su letjeli krovovi mnogih domaćinstava u selu Koritima. Bila je to kuća Mate Glušca, sa čijeg slamnatog krova ni slamka nije falila kad nalete planinski vjetrovi, fijučući i brišući svaku travčicu na posnoj zemlji. Tako se pričalo i u to vjerovalo. A sačuvana je i ovakva priča o Matinoj kući: Oko nje iznikla zova, a Hercegovci vijekovima kazuju da je zovino drvo - iskopno! Gdje nikne tu ognjište zauvijek zahladi. Kod Mate jedna zova izbila ispod praga, druga iz kućnih zidova. Pred njom ni pas nije lajao, niti se pijetao oglašavao. Mato niti je doline orao, niti podine čistio. Na imanju Matinom bio je grob koga nikad niko nije obišao, grob njegove babe, koja preminu kad je Mato prvi put nestao u suton. (Petar Nikolin tvrđaše da pop nije dopustio da se takva vještica (njegova baba) sahrani s krštenim narodom, a Šćepan Sarić misli da je ukopana posebno "zato što joj je sve bilo posebno"). U krajevima od hercegovačkog Nevesinja do crnogorske Crmnice čućete i danas za još jednu Gluščevu neobičnost: Kad bi odlazio od tebe u blatu, snijegu ili prašini - mogao si zapaziti samo trag stopala kojim je iskoračio, ali nisi primijetio silu koja ga je odlijepila od zemlje. Turčinova priča U Crmnici kažu da je neki njihov zemljak često svraćao kod vladike na Cetinje i tu sretao Matu Glušca, pa poslije službovao pri nekom stranom izaslanstvu u Carigradu. Tamo (u Carigradu) nađe se on jednom u nekoj kafani s jednim Turčinom bez oka, a baš taj ga zapita za Matu. Utvrdivši da ga poznaje, Turčin mu ispriča ono što je zabilježio 1906. godine Radovan Tunguz Perović - Nevesinjski: Evo te priče: - Znaš onaj dub - reći će Turčin - više onog ubla kraj puta, kako se skreće Bjelošima idući s Cetinja? E, dina mi, pod njim istijem mi je Mato Glušac izbio ovo oko bukovim listom... Mato je bio buljuk baša planinskih zduha otud, a ja primorskih odovud. Preklani se pobismo i potjerasmo... Potjerasmo vaše pod sami Lovćen. A, da ne bi Mate zduhaća, sve ih htjedosmo polomiti, rod i plod zatrijeti i zlo vrijeme navrnuti da vas pobiju lavine i studeni. No on nas tu dočeka. Đavo ga naturi da me baš pod onim dubom, udari bukovim listom po obrazu i očima i u taj čas mi ovo oko iskapa. Onakav čovjek, kao što je Mato Glušac, i za najbolju carevinu vrijedi za hiljadu drugih. I volio bih da je Turčin, no tri sultanova grada, jer se onakav zduhonoša, kao on, rađa jednom u sto godina. Ama, vi ste Vlasi šareni ljudi i, čini mi se, niti znate šta u njemu imate, niti mu što priznajete!... Od one noći kad se rodio i kada su lavežom pozdravili njegovo rođenje, na Matu više nikad nisu zalajali psi. U crkvu nije ulazio, nije se krstio, a jednako je ulazio u srpske kuće kao i u turske, proricao i jednima i drugima. U romanu "Pometenik" crnogorski pisac Dušan Govedarica (rodio se 1948. u Gornjem Čarađu na Goliji) spominje epizodu iz užeg zavičaja, koja odražava prorokovu moć: "Uputi se Mato (Glušac) između krstačkih stražara, poslije su se kleli da ga niko nije vidio, i buši u Čavorovi Do. Tu je stajao pola sata. Prije nego je nestao, zamahnuo je štapom put Dola i pljunuo. Golija se potresla, s Ćurila i Zlostupa zasulo je kamenje, zaškripalo drveće, a na dnu Čavorske ledine šiknula je topla voda, na mjestu gdje u vijeku nije bilo izvora. Snijeg se otopio i, kunu se ljudi, usred zime čuo se kreket žaba". Savjeti i predviđanja Nikad se nije ženio, niti su ga djevojke interesovale, a ovako je savjetovao mladića koji je u selu imao tri djevojke, ali se nije mogao odlučiti koju da uzme: - Ako uzmeš djevojku soja gordeljiva, prvo će te jutro prekoriti - od kakvog je roda i poroda. Ako uzmeš djevojku s velikom prćijom (mirazaču), uvijek će ti tucati šta ti je u dom donijela. Uzmi, dijete, sirotu djevojku! Ona će se uza te privijati kao bršljan uz javor zeleni! U Bileći i danas prepričavaju kako je Mato rekao, onako iz čista mira: - Svi znate Kešeljev vao (kamena stijena), e pa kad bude gvozdena zmija krenula od Bileće za Nišiće (Nikšić), mučiće se kako da ga preskoči. Onda će krenuti da ga zaobiđe, ali ni to joj se neće dati, pa će najposlije proći kroz vao, ništa joj neće smetati što je sav od jednoga stanca kamena. Svi su se zgledali, neko se prekrstio od čuda da može biti gvozdena zmija koja prolazi kroz studeni kamen. Ali, neko se, ipak, kasnije sjetio. Kad je Austrija počela da gradi željezničku prugu kroz Bosnu i Hercegovinu, oživje priča o Matinoj zmiji, a kad je za vrijeme kralja Aleksandra Karađorđevića probijena željeznička pruga od Bileće do Nikšića - probijen je tunel kroz Kešeljev vao. Pročulo se tada ime Mate Glušca - proroka čija su se predviđanja obistinila. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.